Bavljenje javnim stvarima ili ulazak u politiku gotovo uvijek, a posebno u vrijeme izbora, zahtjeva da se dobro prisjetim svega što sam u životu radio i budem siguran da mi nitko ne može izvući nikakav „kostur iz ormara”. Kako stvari stoje, moj najveći „krimen”, barem u očima dijela javnosti, je priča oko „Posmrtne pripomoći” koja ja isplivala na površinu dok sam obnašao dužnost Vladinog povjerenika za Grad Zagreb. Neću ulaziti u to zašto je ta priča potencirana te tko je imao najviše koristi zbog mog izbacivanja iz igre, odnosno blaćenja mog imena, ali ću samo napisati da svi znamo tko već 8 godina vlada gradom Zagrebom. Pokušat ću priču ispričati od početka, kako ne bi bilo pogrešnih tumačenja i kako bi bio utvrđen pravi slijed događanja. Jedna od mojih pogrešaka, ako ju se tako može nazvati, je bila što odmah nisam reagirao na slučaj, objasnio što se dogodilo i priču, jednom za svagda, stavio ad acta.
Priča je slijedeća. Duži niz godina od kraja osamdesetih do sredine devedesetih bio sam predsjednik udruge „Posmrtna pripomoć“. „Posmrtna” je udruga građana i kada sam preuzeo tu dužnost imala je stotinu tisuća članova. U mom mandatu taj broj se gotovo udvostručio. Financijski rezultati bili su izvrsni, i uz dužno poštovanje prema djelatnosti, glavni dio poslova bio je očuvati vrijednost sredstava radi izvršavanja ugovora. U vremenu u kojem je divljala inflacija, propadale banke, štedionice i financijske institucije taj uspjeh nije bio zanemariv. 1995. godine radi odlaska u Sjedinjene Države podnio sam ostavku i završio mandat, uz sve pohvale za moj rad. Cijelo to vrijeme udruga je uredno poslovala, bila podvrgnuta revizijama i sva izvješća odobrila je skupština.
Nakon povratka pozvan sam ponovno u upravni odbor. Bio sam član, a neko vrijeme i ponovno predsjednik. Moj mandat je završen prije imenovanja za Vladinog povjerenika za Grad Zagreb.
Sporni trenutak je odobrenje stambenog kredita broj 071133 od 02. lipnja 1998. godine. Naime, u tom trenutku putem svoje štedionice „Zlatica” „Posmrtna pripomoć” je davala stambene kredite svojim uposlenicima. Razlog za to bilo je malo povjerenje u banke, njihove niske kamate na depozite i procjena da su sredstva sigurnije zaštićena kreditom zaposlenicima. Kredit pod tim uvjetima dobilo je, ako se sjećam 18 osoba, a kamata je utvrđena na 7,5%, na pet godina i uz valutnu klauzulu. Kamata je bila takva jer se za nižu plaćao posebni porez, kao i za višu jer je država tada željela spriječiti lihvarske kamate. Kredit je dodijeljen na kratko vrijeme jer sam njime zatvarao stare stambene kredite (usput tada sam, kao profesor, živio u stanu od 33 kvadrata, Brijunska ulica). Inače, u to vrijeme dodjeljivali su se zaposlenicima i daleko povoljniji krediti (2 - 4%, i to na tisuće kredita npr. u MORH-u, na HRT-u). Nisam bio prisutan kod donošenja odluke, ali kada mi je predloženo nisam odbio jer sam dijelio sudbinu drugih.
Kredit sam uredno vraćao. Prestao sam biti član tijela „Posmrtne”. Bio sam kratko vrijeme povjerenik za Zagreb. Iako sam to kratko vrijeme i odlučivao o milijunima nikada ništa nisam tražio za sebe. Predao sam vlast izabranoj Skupštini i gradonačelniku Milanu Bandiću. Sredinom ljeta 2000. godine počeo je niz napisa o skandalima povezenima s „Posmrtnom pripomoći”. Do tada nisam ni znao da je Financijska policija uzela cjelokupnu dokumentaciju, a da se optužbe istražuju. Optužbe su bile različite, a mene se optuživalo za uzimanje navedenog kredita. Nekad sam reagirao braneći se - na primjer održao sam konferenciju za tisak u jeku afere „Posmrtna pripomoć” u svom stanu i pokazao „raskoš” svoje imovine. Nekad sam reagirao racionalno, ne pokazujući osjećaje, i osporavao jedan po jedan navod.
Sve je istraženo i nije nađen nikakav temelj za odgovornost. Nijedan zakon nije prekršen. Radi se o samostalnoj privatnoj ustanovi koja nije učinila ništa kažnjivo. Nije nastala šteta ili gubitak. Kasnije su i tijela „Posmrtne” sve to istražila i zaključila da nema ničeg spornog. Štoviše tužbe za klevetu nekih slično optuženih su uvažene i cijeli je slučaj, sudski, proglašen klevetom. Ja takve tužbe nisam ulagao jer se to protivi mom javno izrečenom stavu o slobodi medija, što sam pisao i govorio. Dakle, kada se sve smirilo od afere nije ostalo ništa.
Odluka o mom kreditu je bila potpuno javna. S njom je bila upoznata i Skupština. Usput, za to je znao i krug ljudi s kojima sam kasnije bio prijatelj ili neprijatelj pa i oni koji su tri godine kasnije pokrenuli aferu. To s jedne strane svjedoči o tome kako se u tom kontekstu, 1998./99. na to gledalo. S druge strane, sve se promijenilo kada sam pokušao nešto učiniti i to u društvu.
Možda sam trebao prešutjeti manipulaciju sa stotinama gradskih stanova i njihovim čuvarima, bespravna useljenja, stambenim kreditima gradskim uposlenicima i slično. Da doista je sporno kako sam to smio učiniti, a da se nisam bojao tereta svoje „afere”. Nisam se bojao jer takve afere nikada nije bilo. Istina bilo je afera kada se takvi krediti nisu vraćali, ali ja sam kredit uredno otplaćivao. Bilo je i afera oko privatizacije, otimanja imovine i slično, ali zašto bih se toga bojao, pa ja sam stajao na drugoj strani od toga. Moj postupak nije prouzročio nikakvu javnu štetu, niti jedna kuna bilo koje građanke ili građanina Zagreba, nije potrošena uludo, niti je završila u mom džepu.
Ja sam se ipak smatrao odgovornim i priznao da nisam trebao prihvatiti taj krediti. Ispričao sam se i prihvatio moralnu odgovornost. Obećao sam i odjednom vratio preostali iznos kredita. Toliko i za one koji kažu da sam nanio štetu. Time sam smatrao da je sve okončano.
Sve što se dogodilo s „Posmrtnom”, desilo se prije moje aktivnosti u borbi protiv korupcije. Možete smatrati da sam se želio iskupiti, ali tada sam bio jedan od rijetkih koji je govorio protiv korupcije i nemorala u politici. Sada to govore mnogi. Osnovao sam i vodio Transparency International Hrvatska. Bio sam angažiran u promicanju i obrani ljudskih prava. Predložio sam Zakon o sprječavanju konflikta interesa, obvezu iskazivanja imovinskih kartica, zabranu političarima da sjede u upravnim odborima. Prvi sam predložio i zagovarao uspostavu USKOK-a. Sudjelovao sam u pisanju zakona o dostupnosti informacija. Bio aktivan u javnom životu, održao više stotina javnih predavanja o tim pitanjima širom Hrvatske. I svaki puta kada je takve inicijative trebalo zaustaviti, dovodila se u pitanje moja vjerodostojnost? Što još da učinim?
Kažu mi da se u politici ne trebaju razjašnjavati afere. Kažu mi da je prošlo dovoljno vremena da se dokažem. Ponekad pomislim da sam radio krivo što nisam demantirao takve optužbe uvijek kada su se ponavljale i kada se iskrivljavala istina. Nisam to radio i sada mi je krivo jer se opet podgrijava stara juha za potrebe nove izborne kampanje.
Namjera je jasna. Time se želi reći da su svi isti, pokvareni i krivi. No, time se podcjenjuje razum i procjena birača. Prevarili su se. Mislili su da će lako sa mnom. Nekoliko riječi o „Posmrtnoj pripomoći”, kakva glasina i trač, poneka aluzija na to da sam profesor, dakle nepraktičan i tvrd, već zastrašen i mlak. Procijenite sami. Tko je još osim mene ovako postupio? Prisjetite se liste mojih kritičara (rado bi naveo njihova imena, ali ne bih htio ispasti zloban) i njihovog profila. Prisjetite se ovog objašnjenja jer ne sumnjam da će biti napada i dalje. No, niski udarci u politici trebaju se trpjeti s vjerom da će me ljudi moći pravedno ocijeniti.
