Zagreb nema koncept razvoja, ideju čemu teži u Hrvatskoj i Europi. Ne smatram da se pri tome radi o viziji gospodaerskog razvoja ili prostronom i urbanističkom planu. Na papiru takvi planovi postoje, ali ne i u srcima i ciljevima njegovih poduzetnika i građana. Ideje su dobre, originalne i razrađene, ali nisu postale dijelom politike razvoja
Vlada zapravo konfuzuja ciljeva i planova, vrijednosti i zamisli. Odluke i planovi donose se slučajno, prema nepredvidivim okolnostima politike, a ne prema onom što je isplanirano tehnički pripremljeno i politički odlučeno. Stalno se kreće iz početka , a završava u nepredvidivim problemima voluntarističkih odluka. takva situacija je konstantna. “Obilježava ga fragmentarna provedba planova i fragmentalne intervencije izvan planova, čemu ton daje sveprisutna država.. utjecajni i privilegirani, služeći se više ili manje pokretljivom strategijom lobbya promjenjivih socijalnih suputnika ujedinjuju se.. izdižući parcijalne interese apstraktnog homogenog grada i građana služeći se silom i prijetnjama, instrumentalizacijom civilizacijskih usporedbi, nacionalnih mitova, simboličke gradske topografije, stalnim držanjem pitanja legitimiteta “doseljenika” otvorenim i sl.” (I.Rogić, 04.02.1990)
Ciljeve u stvarnosti određuje sasvim neformalna struktura utjecajnih skupina povezanih javnosti nepreglednih interesa, izraženih kroz prividno političke, sportske, profesionalne ili privredne interese. Pravi interes koji takve skupine povezuje i stvara je sasvim jasno materijalni.
Što je Zagreb i tko su zagrebčani pretvara se u povremeno definiranje predizbornih slogana, što niti je dosta za stvaranje jedinstvenog identiteta zajednice, niti može biti podloga konkretnih poslova nakon izbora. Pravo definiranje prioriteta događa se iza scene i slučajno u čemu je od institucija i od javnosti važnija zatvorena mreža koju ne stvaraju stranačke i ideološke poveznice, već sasvim prizemni oblici interesnog okupljanja, slučajnih srodnosti prema sportu i razonodi.
Ovo je osobito vidljivo u tri važne stvari: izgledu teritorija Zagreba, njegovog odnosa prema okolici i regiji i njegovog odnosa prema Hrvatskoj.
To su sasvim poznate stvari, ali ponekad je teško vidjeti baš očito, a to je da razvojni potencijali Zagreba ne mogu biti određeni njegovim teritorijalnim granicama i da je njegova uloga metropole samo bijedni nadomjestak za nepostojanje ideje o smjeru razvoja. U pedeset godina Zagreb je stalno mijenjao teritorijalni izgled i opseg, te upravni ustroj. Ali dok je dvadesteto stoljeće još trpilo perspektive takvih prekrajanja, to više nije moguće.
Sadašnji teritorijalni ustroj rezultat je političkih pritisaka rubnih područja i centara, koji su primamljeni idejama o vlastitom identitetu, tradicijama i interesima postali ne dijelovi već susjedi grada. Za to su imali i razloga jer je ideja o metropolizaciji grada, za stanovnike tih područja značila samo veću otuđenost od centra.
U pogledu regionalnog uređenja Zagreb je zanemario svoju ulogu regionalne središnje točke. razlog za to je orijentiranost na vlast i kontrolu svog područja i nadežnosti a neusmjernost na programe razvoja.
Svi su za neposredni izbor ali problem odnosa prema skupštini i problem odgovornosti treba jasno postaviti.
Većina ljudi zamišlja upravljanje gradom kao niz neprekidnih napornih odluka, nizanje problema koji nastaju u raznim djelovima grada, svakodnevni napor pojedinca da odabere bolje rješenje, da naređuje i inzistira na kontroli naređenog. Još gore, nije rijetkost da se onda smatra da odlučuje jedan čovjek, da se potom njegove sposobnosti preuveličaju a, paradoksalno, greške smatraju namjernim i nepopravljivim.
U stvarnosti je drukčije. Glavni zadatak upravljanja gradom je povezivanje napora stotina ljudi koji odgovorno i pošteno, profesionalno, obavljaju svoj posao. Zadatak vrha gradske uprave je pokretanje, usmjeravanje i povezivanje poslova uz odgovornost za rezultat. Zadatak je prevladavanje pasivnosti nositelja poslova.
Odgovornost za odluke radi toga manjkava je u tri smjera: važne odluke se izbjegavaju prema načelu osobnog oportuniteta, promašaji se prikrivaju, a djelatnost općeg političkog nadzora prema izvršenju prepuštena je slučajevima otkrića zloupotreba i skandala.
Od 1995. godine Zagreb se nalazio u neprestanoj krizi političkih institucija ( o čemu više na drugom mjestu) što je za jednu od posljedica imalo sasvim krivi niz prioriteta. U prvi plan dolazili su poslovi koji nisu imali elemenata rizika neuspjeha a i ono što je rađeno radilo se bez obzira na cijenu i uz slabu pripremu i planiranje. Dakle zadaci se nisu birali samo prema objektivnim prioritetima Grada. Izbor toga u što će se ulagati, što će se graditi i financirati bio je ili odlučivan na višoj političkoj razini, ili je bio rezultat odbijanja da se ulazi u rizik, ali u svakom slučaju bio je nepregledan i od javnosti skoro potpuno zatvoren. Dojam rada i odlučnosti stvarao se radi takve atmosfere, ali se prvenstveno radio o potpunoj poslušnosti prema moćnijima uz okrutnu odlučnost prema podređenima (”biciklistički sindrom”- pogni glavu i gazi dole). Ono što ovdje ističem je neprestano odgađanje za bolja vremena nepopularnih odluka - recimo cijena komunalnih usluga - što je onda išlo na uštrb razvojnih planova.
Prikrivanje promašaja je dovedeno do savršenstva. Sve započinje time da se javnosti ne prikazuju alternative u odlučivanju, da su sve odluke pripremljene prema scenariju gotovog čina, da za njih formalno odgovaraju kolektivna tijela ili neformalni gremiji, a kada se promašaji i otkriju, odgađanjem informiranja računa se na iscrpljivanje pozornosti medija, ili se pak sasvim otvoreno odbija odgovornost (npr. Komercijalna banka) i slučaj zataškava. Institucija političke odgovornosti u smislu ostavke radi neuspjeha nije poznata.
Naravno da se u nekom smislu radi o sasvim prirodnom ponašanju, svugdje ima promašaja, grešaka i njihovog prikrivanja, ali onaj efekt na koji ukazujem je eskalacija takvog ponašanja koja prelazi svaku granicu tolerancije i evidentan je problem.
Stvoren je sustav u kojem je kontrola nemoguća ili je naknadna i zakašnjela. Skupština je marginalizirana i prepuštena jalovim pogađanjima stranaka ili pak odlučivanju u uvjetima potpune neizvjesnosti, tehničke kompetentnosti, oskudnosti informacija i vremena rasprave. S druge strane jačao je stvarni položaj gradonačelnika i Poglavarstva, pa je pitanje odgovornosti za rezultat postalo sasvim teorijsko i formalno pravno. Kontrola izvršne vlasti i uprave grada nije jednokratna odluka u trenutku lokalnih izbora već neprekidni proces.
U normalnom slijedu stvari organizacija klasične gradske uprave postavljena je prema načelima jedinstva upravljanja, jasne crte razgraničenja nadležnosti, izbjegavanja preklapanja zadataka i ovlasti, čvrstim linijama hijerarhijske odgovornosti, discipline, centralizaciji odlučivanja i posebnom odnosu prema službi koja se smatra pozivom i profesijom. Prema svojoj unutarnjoj težnji prema preciznosti, brzini, uštedi na stvarnim i osobnim troškovima, organizacija počiva na neosobnom djelovanju. Principi su u krajnjoj liniji izvedeni iz usmjerenosti na cilj i efikasnosti. Takva jasnoća organizacije u upravljanju gradom ne postoji.
Razumljiva je težnja prema slaganju i koherentnosti u Poglavarstvu i u vrhovima upravnih službi. Naizgled podjela organizacijskih jedinica ustanovljena je prema resornom principu što bi odgovaralo pretpostavkama o pretežno izvršnim poslovima koje obavljaju uredi (financije, obrazovanje, zdravstvo, opća uprava, kultura, šport). Nije razumljivo međutim da se resorni princip napušta u poslovima izgradnje, gospodarenja zemljištem i imovinom gdje nastaju uredi i zavodi sa zapravo pararelnim zadacima u kojima se javlja konkurencija. Suradnja između njih pak mora ići preko osobe gradonačelnika. Dojam je da je cijela konstrukcija sačinjena prema ljudima a ne prema načelima.
Poglavarstvo je, ako se sudi prema njegovim odlukama i zapisnicima, prvenstveno bilo kolektivno tijelo koje formalno odlučuje, ali ne ostvaruje funkcije operativne koordinacije. Operativno odlučuje gradonačelnik. da bi to uspješno radio ima veći broj savjetnika koji onda služe kao osobe za posebni zadatak. Sve zajedno nameće zaključak da je sva formalna organizacija samo površno pokriće za stvarnu moć skupine oko gradskog vrha.
Sve navedeno bitno utječe na efikasnost i koordinaciju djelovanja uprave. Uz sve to postoji velika usitnjenost organizacijskih jedinica, razmjerno mala hijerarhičnost struktura, sve vjerojatno stvoreno potrebom da se osigura veliki broj rukovodećih radnih mjesta. Stručno rečeno, prevelik je raspon kontakta i kontrole a nizak raspon vertikalne veze. Jednostavno pak rečeno, u pokušaju centralizacije odlučivanja izmaknuo je stvarni nadzor nad radom izvršitelja. Birokracija se otrgla redovnoj kontroli, a kontrola je postala usmjerena samo na one stvari za koje sam vrh odlučivanja ima neki posebni interes. To u stvarnosti znači da izvršitelji mogu mirno raditi (ili ne raditi) što žele bez straha da će u tome biti nadgledani ako budu poštivali pravila općeg izbjegavanja delikatnih ili u javnosti kontraverznih odluka.
Odnos s državnom i regionalnom razinom sasvim je zanemaren. Odnosi se svedeni na niz inicijativa za pogodovanje ili razumijevanje za specifičnost zagrebačke situacije u zakonodavstvu. U sedamdeset dana obavljanja funkcije niti jednom nije na moj stol stigao dopis, upozorenje ili bilo kakav akt u kojem se pojavljuje zagrebačka regija ili okolica Zagreba. Postoje vrlo veliki problemi međusobnih obaveza i prava države i grada Zagreba. Samo novčana potraživanja kako izgleda dosižu iznos od 400.000.000. kn, a potraživanja prema imovini i neriješena imovinska pitanja znatno su veća.
Mjesna samouprava je u Zagrebu doživjela krizu pa poslije i ukidanje. Već sasvim jasnim zajedničkim nazivnikom mnogim inicijativama čini se zahtjev za uvođenjem gradske mjesne samouprave. nepostojanje insititucija kroz koje će građani izraziti svoje lokalne (mjesne) interese jednostavno je pogubno za veliki grad poput Zagreba. Umjesto da se logikom konkretnih interesa područja u političkoj areni pojave artikulirani interesi građana, njih jednostavno nema, a posredovanje političkih stranaka u tome ne može nadoknaditi taj nedostatak.
Budući da se u tome slaže cjelokupna javnost, treba problem promotriti s druge strane. Naime u poznoj fazi HDZ-ovog vladanja gradom, došlo je do formalnog stvaranja samouprave, ali ne i do mjera njenog ostvarenja. Pitanje je zato da li ići na izvršenje tog plana ili na novi program? Moj stav je radikalniji - sadašnji prijedlog napravljen je u interesu tadašnjeg gradskog vodstva i ne predstavlja kvalitetnu podlogu za stvarnu mjesnu samoupravu.
Ovo je potrebno i radi afirmacije civilnog društva koje teži lokalnom djelovanju i radi poticanja i promicanja dobrovoljnog i neprofesionalnog rada u korist zajednice. Mjesna samouprava pretpostavka je stvaranja identiteta lokalne zajednice kao zajednice ljudi koji imaju iste probleme, prioritete i “sudbinu” nasuprot profesionalnoj i često birokratiziranoj upravi.
Ozbiljna kritika političkog predstavništva sadržana je iskustvima neprestane krize političkog odlučivanja u gradu, i pregnantno izražena riječima : “rad Gradske skupštine, Gradskog poglavarstva i gradonačelnika statutom treba regulirati tako da politički pluralizam, sposobnosti i znanja imaju prednosti pred ‘ratom’ između stranaka. Političke stranke mogu stjecati povjerenje građana na tome koliko će biti konstruktivne u jačanju gradske samouprave te komunalnom, ekonomskom i kulturnom životu Zagreba” (J.Hrženjak, Prava i slobode Zagreba kroz stoljeća, 181)
