Josip Kregar, kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, u razgovoru za H-alter: Puno putujem, i slažem se s time da Zagreb nije ni bijeli, ni moderan, ni europski grad, ni grad kulture, znanosti ili pak proizvodnje i industrije. Zagreb je prvenstveno administrativno središte, loše upravljano i održavano. Za svakoga tko sumnja, predlažem da posjeti Tallin, Budimpeštu, Prag, Rigu, Krakow, Bratislavu, istočni dio Berlina, pa čak i Podgoricu.
Godine 2000. bili ste Vladin povjerenik za Zagreb, a nakon vas nastupila je Bandićeva era upravljanja gradom. Koliko se Zagreb promijenio od tada do danas?
Promjena je velika i tri stvari je jasno određuju. Tri su politički važne razlike. Prvo je masovan osjećaj nemoći i bijesa prema politici. Kratka su razdoblja u kojima vlada polet i osjećaj optimizma u novijoj hrvatskoj povijesti, i strašna je šteta kada se ne iskoriste. Sada mi je žao što sam se tada povukao, a da nisam iskoristio taj trenutak za dublje promjene. Osim ispraznosti velikih najava - metro, građevinski polet, sportsko poduzetništvo - malo što je kvalitetno promijenilo opću atmosferu grada. Drugo, a suprotno navedenom, na osjećaj nemoći strašno djeluje pojava nesigurnosti i nasilja, organiziranog kriminala i njegove stvarne političke i ekonomske moći. Razlika između poduzetništva i kriminala postala je porozna, a estradizacija tog problema dopunski odbija ljude od društvenog angažmana. Sve sfere moći - i državna, financijska, medijska, te formalna i ilegalna - počele su se interesno stapati s gradskim vrhom. To su veze neraskidivih interesa koje razaraju društveno, moralno i političko tkivo. Velika je razlika i u ekonomskoj situaciji. Grad je kroz Holding ostvario perpetum debere - neprestano zaduživanje koje prelazi svaku razumnu granicu i završava kao obveza za generacije nasljednika. Bandićeva era imala je razne faze pupanja, cvjetanja, a sada i uvenuća. I kao što to biva, na trulom se razvijaju svakakvi paraziti.
Za gradskog povjerenika tada ste bili imenovani od koalicijske vlade kojoj je na čelu bio Račanov SDP; zanimljivo je da danas nastupate dijametralno protiv SDP-a, odnosno da vam je izborna šansa u okupljanju glasova svih nezadovoljnika načinom upravljanja koji provodi Milan Bandić?
Nikako ne pristajem na tu tezu. Ja nisam protiv SDP-a, već vlasti u gradu, a u gradu - teško je to reći - nije na vlasti SDP. Većina Bandićevih glasača su glasači HDZ-a, a samo dijelom SDP-a (i to samo onda i dotle dok nema alternative). Pa i njegov formalni protivnik doživljen je od javnosti kao pokriće za stvarnu podršku HDZ-a dosadašnjem vladaru Zagreba. Nisam ja kriv što birači SDP-a podržavaju moju kandidaturu i što ih odbija činjenica da im listu i kandidate predstavlja Milan Bandić i Sve sfere moći - i državna, financijska, medijska, te formalna i ilegalna - počele su se interesno stapati s gradskim vrhom njegovo urbano pleme. Da budem jasan: nisam protiv političkih programa i stranaka općenito, već baš protiv toga što programi i ciljevi, obećanja i najave politika, ne igraju nikakvu ulogu, i samo su isprazna obećanja. A protiv sam stranaka koje trguju podrškom kao da je roba, koje vlast shvaćaju kao plijen i u tome brišu eventualne razlike koje postoje između njih.
Kako komentirate komešanja koja su nastala u SDP-u nakon istraživanja javnog mnijenja čiji rezultati pokazuju da ih ozbiljlno ugrožavate? Tvrdi se da na čelu SDP-ove liste za Grad neće biti Bandić nego Igor Rađenović.
O Igoru Rađenoviću imam dobro mišljenje. On ne spada u neprijatelje, već u suparnike. No čekam, za komentar, krajnji rasplet te situacije.
U Načelima za Zagreb koja ste objavili na Vašem Webu na prvom mjestu navodite potrebu stvaranja nove industrije, utemeljene na znanju i novim tehnologijama. Što bi gradska uprava trebala napraviti kako bi omogućila da takva industrija u iduće četiri godine bude utemeljena?
Prije svega treba razmotriti financijske prioritete. Skupi parking radi ulaganja u skupe garaže, umjesto izgradnje parkinga na jeftinijem obodu grada, primjer je kako se rasipa i troši. Ceremonije i egomanija, neukost i simpatije prema profitu stvaraju jedan izvjestan sindrom, filozofiju grada koja je razvojno konzervativna. Palanačka vizija grada kao zbira kafića i terasa prepreka je ulaganjima u proizvodnju i tehnologije. Međutim, pored promjene perspektive trebaju i mjere. One se sastoje u privlačenju kompanija koje nose tehnologiju.
U Načelima ističete važnost otvorenosti gradske uprave. Biste li kao gradonačelnik objavili podatke o svim javnim natječajima koji su Zagrebu provedeni u zadnjih osam godina, i zatražili istragu ako bi se pokazalo da je u njima bilo elemenata kaznenih djela?
Otvorena vlast je širi koncept. Podrazumijeva ne samo otkrivanje afera već i donošenje odluka uz aktivno konzultiranje građana i civilnog društva. Podrazumijeva i decentralizaciju mehanizama politike. Otvorena vlast je prevencija korupcije. Kao što svjetlo ubija bacile, tako i otvorenost ubija rizik podmitljivosti. Otvorena vlast pretpostavka je svake demokratske kontrole i slobodnog odlučivanja. Kada se odluke donose iza zatvorenih vrata i u poluglasnom šapatu dogovora, tada nema ni demokracije, ni otvorenosti, ni odgovornosti.
No važno je i ovo: Grad je visoko centraliziran i nema institucija, osim stranaka, koje reprezentiraju njihove interese. Mjesna samouprava je slaba, zapravo nikakva: bez sredstava i odgovornosti, bez slobode i poduzetnosti. Skupština je pak skrojene kao Ja nisam protiv SDP-a već protiv vlasti u gradu, a u gradu - teško je to reći - nije na vlasti SDP skup predstavnika stranaka, zastupnika određenih u ponašanju stranačkom stegom i lojalnošću vođi. Takav izborni model vodi kržljanju odgovornosti i pasivnosti građana. Umjesto toga treba naći pravu mjeru teritorijalne lokalne reprezentacije kao što su bile općine, i ustrojiti predstavnička tijela prema načelima neposrednog izbora pojedinačnog zastupnika, a ne lista.
Ovo sada samo zvuči revolucionarno, ali parola Sva vlast građanima rezultat je iskustva stranačkih zatvorenih lokalnih političkih lidera.
Otvorenost, dakle, znači odgovornost. Povijest slobode je povijest ograničavanja vlasti takvih lidera.
Insistirate na stručnosti, poštenju i savjesnosti obnašatelja javnih dužnosti. Kao sredstvo za ostvarivanje tih načela predlažete potpisivanje izjave o poštenom i savjesnom obavljanju javne dužnosti. Kakve bi bile sankcije za nepoštene i nesavjesne službenike, tko bi ih nadzirao, kako bi se garantirala savjesnost i poštenje toga nadziratelja?
Izloženost javnoj osudi. Tamo i piše, svatko tko prekrši etičko pravilo odgovara političkom odgovornošću. Politička odgovornost je odgovornost za rezultat, odgovornost za gubitak povjerenja - ne utvrđivanje krivnje - a tko nema podršku i povjerenje građana, vjerodostojnost, ne može obavljati funkciju. Što to konkretno znači, pitat će laik u pravu. To znači odgovornost u rasponu od kaznene ili disciplinske odgovornosti do ostavke, ili sve to odjednom. Odgovornost za rezultat je teška, ne ispričavaju je namjere, ne opravdavaju motivi ili slabosti.
I nemojte misliti da je takva odgovornost nemoguća. Do sada, ona se temeljila na osobnoj lojalnosti prema nositelju vlasti. Kada bi šef posumnjao u podređene ili suradnike, oni su bili smijenjeni. Pa samo zamislite - a to je načelo demokracije - da je smjenjivost isti takav gubitak povjerenja prema biračima, narodu.
Smatrate li da bi gradske vlasti trebale provesti reviziju odluka o projektima poput Hoto-centra na Cvjetnome trgu?
Sadašnja vlast nije bila uprava. Uprava planira i drži se planova i propisa, ovdje su se planovi mijenjali i propisi donosili prema interesima investitora. To nije pravedno i nije pravno korektno. Treba iskoristiti sva sredstva da se smanje najavljene štete po urbani identitet grada, da se javna imovina stavi u funkciju privatnog profita i da sve to plate građani. Revizija odluka ne znači poništenje, već stogu pravnu i stvarnu kontrolu, i to kontrolu pred javnošću. To je test.
Gradske su vlasti sredinom 2008. godine najavile prodaju gradskih stanova njihovim korisnicima (između ostalih: zaslužnim pjevačima, sportašima, novinarima i političarima, kako je to izrazio Slobodan Ljubičić) i ulaganje dobivenih sredstava u gradnju socijalnih stanova za siromašne. Što mislite o praksi da se zaslužnim estradnjacima i ostalima omogućava kupovina stana pod povoljnim uvjetima?
Neka grad pomaže kulturu i sport, i nije sramota da se u tim aktivnostima dobro zaradi, pa onda se i može kupiti stan po tržišnoj cijeni. No to ne vrijedi za siromašne. Siromašni ljudi su zapravo isključeni iz društva, njima nije rješenje pokloniti stan, već dati besplatan smještaj u gradskim stanovima, pomoći da žive od rada i da se osjećaju ponosni i priznati. Tome služe socijalni gradski stanovi, ne za otkup koji je privilegija za zaslužne pjevače, sportaše, novinare i političare. U takvim poklonim nije bilo pravila i načela, već nagrada za poslušnost i lojalnost, bliskost vlasti.
Kako ocjenjujete učinke zagrebačkog modela stanogradnje?
Gradonačelnik je taj model oglasio prioritetom uz izgradnju sjeverne obilaznice, lakih željeznica, i Zagreb na Savi, najavio ulaganje od milijardu i 425 milijuna kuna i završetak 2008. godine. Međutim, trebat će više. Zgrade izgledaju lijepo i monumentalno, poput položene Mamutice, okružene su zelenilom (ne parkom, već grmljem), u daljini se vidi grad, no one su urbanistički, ekonomski i socijalni promašaj. Gradonačelnik je izjavio da je to jedinstveni i nigdje postojeći model koji će riješiti probleme siromašnim. Bojim se da nije razmišljao o tome da se ne gradi geto. U ekonomskom smislu, ulagati odjednom tolika sredstva za stanove, a ne za razvoj i poslove, znači da će se ponoviti priča s obnovom - stanova ima, posla nema. Trebalo je više razmišljati o ravnoteži i decentralizaciji.
Kako komentirate to što Zagreb u zadnjih četvrt stoljeća nije proširio svoju pješačku zonu ni za metar? Kako razriješiti prometni kaos koji je u gradu sve veći? Koje mjesto u tom razrješavanju ima ekološka opcija poput biciklizma?
Tri dobra pitanja. Da nema nove pješačke zone, a da je postojeća pretvorena u veliki kafić, posljedica je logike po kojoj grad postoji kao skup građevinskih čestica, a ne ljudi. Pješaci su stvorili svijet, a ne automobili. Nema rješenja prometnog kaosa bez izgradnje garaža na rubovima centra i sustava u kojem je parkirna karta ujedno karta javnog prijevoza. Zagreb ima više garaža u centru od bilo kojeg drugog grada, i to garaža koje nikad nisu popunjene (pogledajte informativne stupove), te novi kapaciteti ne trebaju, ali treba red. Postojeće biciklističke staze su skučene radi velikog parkinga po pločnicima i ideje da za bicikliste treba samo malo mjesta uz rub. Gradonačelnik češće treba biciklom na posao. Evo za primjer, sutra ako ne pada kiša, idem biciklom na posao.
Kakva bi trebala biti uloga organizacija civilnog društva, poput vrlo aktivne inicijative Pravo na grad i Zelene akcije u planiranju razvoja grada?
Te i druge udruge važni su potencijalni partneri gradskoj upravi i skupštini. One se ne legitimiraju izbornim rezultatom već uvjerljivošću ideja koje zastupaju. Napisao sam dosta tekstova braneći ideju civilnog društva, isprobao sam djelovanje takvih udruga u stvarnom životu i stekao duboko uvjerenje da organizacija života u gradu ne zavisi od ureda poglavarstva već o živom tkivu autonomnih udruga, pokreta i interesa građana u mjesnoj samoupravi. Civilno društvo je pojam koji referira na postojanje sfere dobrovoljnih organizacija i udruga, na neformalnu mrežu organiziranih pojedinaca angažiranih u javnim poslovima. Od klasične države, civilno društvo se razlikuje time što se u načelu temelji na dobrovoljnosti, a od privatnih aktivnosti razlikuje ga to što se na tržištu stvari i ideja interesi ne formuliraju prema privatnim interesima već prema javnom dobru interesu zajednice. Civilno društvo uključuje sve vrste dobrovoljnih udruga: socijalne pokrete, crkve, sindikate, profesionalna udruženja, lokalne zajednice, humanitarne zajednice, interesne grupe. U sferu civilnog društva spadat će sveučilišta, ali i komunalne ustanove, društva prijatelja, kao i asocijacije zadruga i gospodarska udruženja. Ideja o civilnom društvu ishodište ima u povećanom nezadovoljstvu logikom etatizma, politikom totalitarizma, te krajnim nezadovoljstvom efektima planiranja društva. U povijesnom pregledu, simultano su nastajale institucije, kompanije i korporacije, slobodno tržište (kapitala, radne snage i robe) s jedne, te birokratske države koje su potiskivale spontanitet civilnog društva. Lokalne i građanske institucije stisnute su između porasle birokratizacije rastuće države i monopolističkih sektora ekonomije zasnovane na grabljenju profita. Gradom se može vladati samostalno, neodgovorno i megalomanski, što pokazuje strašne rezultate, ali se gradom može upravljati i u skladu s djelovanjima pokrenutih građana koji brane svoje i opće interese.
Kakav tip građanskih udruga bi trebao imati pravo na gradske prostore i na koji bi se reguliralo to pravo? Smatrate li da je djelatnost udruga poput Bad Blue Boys od javnoga interesa i da one imaju pravo na gradske prostore i druge oblike javne pomoći?
Ne treba robovati predrasudama o destrukciji mladih, njihovom neznanju i izgubljenosti. Međutim, sasvim je jasno da se spontane pokrete i udruge mladih željelo pretvoriti u produženu ruku vlasti, da ih se želi kupiti davanjem prostora i ispraznim govorima o njihovoj misiji. Ne vjerujem da se mlade ljude tako može kupovati. Vjerujem pak da ih treba smatrati izvornim izrazom i onih potreba koji su nusproizvod društva. Danas se mlade želi pacificirati tako da ih se usmjeri na zabavu, sport, površni zaborav i neodgovornost. Želi ih se uljuljati u pomisao da je svijet pozornica i stadion, a javnost magična kutija reality showa. No mladi, ako i jesu povodljivi, nisu blesavi. Osjećaju da nešto ne valja, osjećaju da se prostori ne dodjeljuju za programe, već za poslušnost. Ne zaboravite da u Zagrebu djeluje tisuće udruga tehničkih znanosti i vještina, zaštite okoliša i ljubitelja životinja, studenata i entuzijasta različitih pokreta - planinari, gljivari, čuvari baštine. Registar takvih udruga postoji u gradu, no ne i program s jasnim kriterijima financiranja aktivnosti za opće dobro.
Bi li Grad trebao ulagati javna sredstva u sportske komercijalne projekte poput NK Dinama, ili bi ih trebao prepustiti na brigu njihovim vlasnicima i poduzetnicima?
Javno dobro ne smije služiti profitu pojedinca. Zahtjev tisuća navijača jest da se raščiste vlasnički odnosi - provede privatizacija u kojoj sudjeluje i grad, a ne da se, kao sada, pod egidom brige za nacionalnu čast i sport, skrivaju grubi interesi kupnje i prodaje igrača. Komercijalni investitori moraju naći interes u završetku stadiona u Maksimiru, jer ova situacija koja traje godinama i još se pogoršava, gradu je samo trošak.
Kad bi Bandićevo gradsko poglavarstvo organiziralo najavljeni referendum s alternativom: odvajanje 260 milijuna eura za dovršetak postojećeg nogometnog stadiona u Maksimiru, ili gradnja posve novoga na Kajzerici - kako biste se opredijelili?
Referendum je pitanje koje zahtijeva odgovor da ili ne, što nije način komuniciranja s javnošću. Ideja referenduma je ideja manipulacije osjećajima, a ne ozbiljno pitanje. Maksimirski stadion je baština i simbol, a ja imam još i dopunsku skepsu prema investicijama u sportske objekte za koje se ne pita cijena i ne utvrđuje prioritet. Da za Maksimir, ne za muljanje s osjećajima građana i navijača, ne za interese investitora i građevinskog lobija.
Slažete li se sa mišljenjem sociologinje Saše Poljanec Borić da je Zagreb najzapušteniji glavni grad nove Evrope?
Puno putujem, i slažem se s time da Zagreb nije ni bijeli, ni moderan, ni europski grad, ni grad kulture, znanosti ili pak proizvodnje i industrije. Zagreb je prvenstveno administrativno središte, loše upravljano i održavano. Za svakoga tko sumnja, predlažem da vidi Tallin, Budimpeštu, Prag, Rigu, Krakow, Bratislavu, istočni dio Berlina danas, pa čak i Podgoricu.
Što ćete prvo napraviti ukoliko postanete gradonačelnik?
Tražiti odgovornost za rad, dati prednost stručnosti pred stranačkim podrijetlom, zaustaviti megalomansko trošenje na račun građana koji to plaćaju. Prekinuti sa primanjem klijenata. E, da, ići ću biciklom na posao.
(ovaj intervju je objavljen na portalu h-alter.org)
Davorin Stipetić je upozorio da Zagreb valja promatrati kao konurbaciju koja ima oko 1.200.000 stanovnika te da se grad mora administrativno i institucionalno racionalizirati ako se hoće nositi s izazovima modernosti. To ukratko, znači, efektno je zaključio, da promet u Zagrebu valja početi planirati u Karlovcu. Ratko Vučetić je istakao da je u gradu vidljiv nedostatak integralnog pristupa zaštiti prostora i povijesne jezgre. Istakao je da nove okolnosti stvaraju sve veći pritisak na povijesnu jezgru koji ne može riještiti metoda fasadnog obnavljanja jezgre te predlaže osnivanje Agencije koja bi se bavila obnovom povijesnih dijelova grada. Zoran Klarić je naglasio da se u javnosti stvara pogrešna slika kako se gradom Zagrebom dobro upravlja. Međutim kad se ulaganja u javni sektor u Zagrebu stave u odnos prema ulaganjima u usporedivim glavnim gradovima kao što su: Bratislava, Vilnius, Riga itd. onda se vidi da su javan ulaganja u Zagrebu daleko manja iako je Zagreb bitno moćniji grad od spomenutih. U raspravi su još sudjelovali i: Frano Dulibić, Neda Telišman Košuta i Zlatko Uzelac a diskusiju su pratili i Josip Kregar i Saša Poljanec Borić, Jasen Mesić i Danira Bilić te Ivica Fanjek i predstavnica gradskog SDP-a Sanja Kumpar.
