Archive for the 'Sasvim osobno' Category

Hvala Zagrebe!

Imam jedan neobičan osjećaj nevjerice. Još ne mogu vjerovati da se sve to desilo. Čini mi se da sam bio u nekom drugom životu. Imam duboki osjećaj koji me sasvim obuzima- i mislim da je to osjećaj zahvalnosti.

Na trenutke nam je doista bilo teško, jer u politici se uvijek djeluje usprkos. Nismo odustali usprkos tome da su nam šanse izgledale loše, da su naše ideje zahtjevne, da su ljudi rezignirani i da nema prave podrške - kad gledamo brojeve. Ljudi nisu brojevi. Podršku imamo i osjećali smo je na svakom štandu kod prikupljanja potpisa, na svakoj tržnici grada. Štoviše općenito nosim osjećaj zahvalnosti i osjećaj uspjeha. Jučer sam rekao: rijetko kada je pobjeda bila tako gorka a poraz tako sladak. Naš poraz je malen i privremen. Mnogi su ga očekivali. Nisu vjerovali. Mi smo vjerovali u pobjedu a nismo računali kolike su nam šanse. Nismo ostali tihi promatrači već smo stvorili događaje. Uz vas sam dobio podršku tolikog broja ljudi kojima smo probudili nadu. Njihova pobjeda je gorka i nevažna, Pirova pobjeda.

Ovo nikada ne mogu zaboraviti. Bilo je sjajno. Na trenutke uzvišeno i nezaboravno. Danas, nakon poraza osjećam se ispunjen i sretan. Učinili smo pravu stvar. Mirna mi je savjest. Mladene, Saša, Niko, Velimire - ma svi i bez navođenja imena - nosim vas zauvijek u srcu. Hvala. Hvala svima.

Josip Kregar

Josip Kregar

Ovo nisu obični izbori

Ovo nisu uobičajeni izbori, ovo je svojevrstan referendum. Moramo odlučiti želimo li odabrati one koji vladaju ili one koji upravljaju. Odlučiti treba između političara i stručnjaka.

Na izbore 17. svibnja izašlo je svega nešto više od tri stotine tisuća glasača, a tek njih 140.000 podržalo je Milana Bandića. Čak 80% birača ili nije izašlo na izbore ili ga ne podržava. Svaki glas može odlučiti. Loše političare su izabrali dobri građani koji su na dan izbora ostali kod kuće. Dosadašnja loša izborna iskustva jednostavno ne smiju biti izgovor da se ostane kod kuće ili ne izađe na glasovanje. Ne bojte se neuspjeha, ne bojte se političara, neka oni strepe od vašeg glasa. Neka se ljudi na vlasti boje birača. Bez toga nema odgovornosti, napretka, mira. Budite sigurni u sebe i dostojanstveni. Birate između onih koji vas podcjenjuju i onog koji vas poziva i hrabri. Ne dozvolite da vam se malim uslugama i velikim predizbornim priredbama zamuti svijest o stvarnim interesima nas svih kao zajednice.

Čaj s Kregarom, Britanski trg 22.3.2009.

Ovoga puta imamo priliku ostvariti stvarnu promjenu. Iza mene ne stoji stranački stroj kojeg treba namiriti ili privatni interesi koje treba zadovoljiti. Ja nisam lutka novčarskih moćnika ili poslušnik stranačkih vođa. Iza mene stoji iskreno uvjerenje da građani moraju znati tko i kako odlučuje u njihovo ime, te da Zagreb zaslužuje čestitog upravitelja.

Izložili smo svoj program: održivi i planirani razvoj, ekološka odgovornost i zaštita kulturne baštine, odgovorna i građanima otvorena javna vlast. Decentralizacija. Stručnost a ne podobnost. Skromnost a ne rasipnost. Poštenje a ne korupcija.

Izađite na izbore, jer ove nedjelje odlučujemo o tome kuda ide naš Zagreb. Ove nedjelje odlučujemo o tome hoćemo li dopustiti još skupocjenih WCa, sumnjivih zamjena zemljišta, preskupih i nesvrsishodnih projekata? Hoćemo li okrenuti glavu iza još pretučenih direktora, dopustiti urbanistički nered i gužve u prometu? Hoćemo li biti zadovoljni pokojim kilometrom asfalta, nekolicinom novih fasada i trgovačkih centara?

Izađite na izbore, ove nedjelje imamo jedinstvenu priliku. Imamo šansu promijeniti Zagreb trajno i nabolje. Povedite sa sobom djecu, roditelje, prijatelje i susjede. Ne dopustite da na izbore izađete sami - više nas je. Samo jednom u četiri godine imate priliku promijeniti gradonačelnika. Iskoristite ovu prigodu, jer sljedeću ćete imati tek u svibnju 2013. godine. Ne izađete li na izbore, odabir će umjesto vas napraviti drugi.

Možemo li i želimo li ovu gradsku upravu gledati još četiri godine?!

Josip Kregar, kandidat za gradonačelnika

Izađimo na izbore - VIŠE NAS JE

Josip Kregar snimio je još jedan video spot za drugi krug izbora.

Više nas je!

Najprije hvala. Hvala svima koji su stvorili ovo čudo ulaska nezavisnog kandidata u drugi krug. Usprkos tome što  nemamo snagu novca,  nemamo stranački stroj, nemamo utjecaj  i proračunska sredstva i ne koristimo snagu funkcija vlasti, mi imamo ljude. Naši su glasači probuđena snaga promjena, ljudi koji imaju vjeru u to da se može bolje. Nas ne ispričava  to da su ljudi povodljivi i da su masa. Prezir prema razumu birača uvijek je bio najava toga da će ih se u budućnosti prevariti. Naš program je od početka bio izbor između tihe predaje političarima i glasnog prosvjeda protiv bahatosti i neznanja.

Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba Josip Kregar - izbori za gradonačelnika Grada Zagreba

Naše glasače nisu zastrašile slike novih građevina i nabrajanje uspjeha. Znali su da su sve to oni platili, da uvijek najviše plate siromašni a da iza raskošnih statistika stoje bijedna ostvarenja proračunskih dugova.. Naše glasače neće se kupiti darovima i slatkim predizbornim obećanjima. Oni znaju da su i ranije bili prevareni i ostavljeni sami sebi nakon izbora.  Odakle ste sve to platili i zašto ste sakrili bijedne primjere svojih neuspjeha?!

Izdržali smo podmukla podmetanja i sitne trikove. Kakva je to gradska vlast koja se boji dati iste uvjete svim kandidatima? Ja sam se povukao s funkcije, nimalo važne za kampanju, a Milan Bandić nije i smatra normalnim trošiti vaš novac za svoju kampanju.  On nije glup i neće reći „glasujte za mene biti će mi bolje a vama isto“, ali uporno odbija podnijeti račune svoje kampanje. Rekao je da želi samo jedan krug radi toga da sredstva idu za škole, a za svoju kampanju platio je više no svi drugi zajedno. Htio je, sva sredstva je imao na raspolaganju ali nije uspio. Nas ne straši razlika u glasovima. Ja ne hodam blatom u odijelima,  skupljim od plaće jedne cijele obitelji. Nemam dijamantni prsten i skupi sat. Ali imam znanje i srce. Pravda je na strani siromašnih i prevaranih.  Zato želimo pobjedu.

Više nas je!

Otvoreno pismo Josipa Kregara HNS-u

Poštovani gospodine Čačiću,

Zahvaljujem se na podršci. Iz sredstava javnog informiranja stekao sam dojam da je Vaše podrška mojoj gradonačelničkoj kandidaturi iskrena i bezuvjetna. Nažalost, dala je povode i za neutemeljene tvrdnje o skrivenom dogovoru. Mi nemamo što skrivati. Možemo biti primjer izbornog nadmetanja u kojem suparnici nisu i neprijatelji, ali i energično odbiti svaku tvrdnju o koaliciji ili dogovoru.

Uostalom zajedničke programske točke temelje se na interesu Grada Zagreba i njegovih stanovnika. Istovremeno, žao mi je što sumnjate u našu nezavisnu liste i kandidate za Skupštinu grada. Jedini način otklanjanja Vaših sumnji je to da istaknemo ugledne ljude i kandidate s integritetom na našoj listi.

Konačno svi su pozvani da u izborima ističu slabosti drugih, ali i traže slogu u bitnim pitanjima.

S poštovanjem

Josip Kregar, kandidat za gradonačelnika

Posmrtna pripomoć, moj najveći krimen?

Bavljenje javnim stvarima ili ulazak u politiku gotovo uvijek, a posebno u vrijeme izbora, zahtjeva da se dobro prisjetim svega što sam u životu radio i budem siguran da mi nitko ne može izvući nikakav „kostur iz ormara”. Kako stvari stoje, moj najveći „krimen”, barem u očima dijela javnosti, je priča oko „Posmrtne pripomoći” koja ja isplivala na površinu dok sam obnašao dužnost Vladinog povjerenika za Grad Zagreb. Neću ulaziti u to zašto je ta priča potencirana te tko je imao najviše koristi zbog mog izbacivanja iz igre, odnosno blaćenja mog imena, ali ću samo napisati da svi znamo tko već 8 godina vlada gradom Zagrebom. Pokušat ću priču ispričati od početka, kako ne bi bilo pogrešnih tumačenja i kako bi bio utvrđen pravi slijed događanja. Jedna od mojih pogrešaka, ako ju se tako može nazvati, je bila što odmah nisam reagirao na slučaj, objasnio što se dogodilo i priču, jednom za svagda, stavio ad acta.

Bez laži Priča je slijedeća. Duži niz godina od kraja osamdesetih do sredine devedesetih bio sam predsjednik udruge „Posmrtna pripomoć“. „Posmrtna” je udruga građana i kada sam preuzeo tu dužnost imala je stotinu tisuća članova. U mom mandatu taj broj se gotovo udvostručio. Financijski rezultati bili su izvrsni, i uz dužno poštovanje prema djelatnosti, glavni dio poslova bio je očuvati vrijednost sredstava radi izvršavanja ugovora. U vremenu u kojem je divljala inflacija, propadale banke, štedionice i financijske institucije taj uspjeh nije bio zanemariv. 1995. godine radi odlaska u Sjedinjene Države podnio sam ostavku i završio mandat, uz sve pohvale za moj rad. Cijelo to vrijeme udruga je uredno poslovala, bila podvrgnuta revizijama i sva izvješća odobrila je skupština.

Nakon povratka pozvan sam ponovno u upravni odbor. Bio sam član, a neko vrijeme i ponovno predsjednik. Moj mandat je završen prije imenovanja za Vladinog povjerenika za Grad Zagreb.

Sporni trenutak je odobrenje stambenog kredita broj 071133 od 02. lipnja 1998. godine. Naime, u tom trenutku putem svoje štedionice „Zlatica” „Posmrtna pripomoć” je davala stambene kredite svojim uposlenicima. Razlog za to bilo je malo povjerenje u banke, njihove niske kamate na depozite i procjena da su sredstva sigurnije zaštićena kreditom zaposlenicima. Kredit pod tim uvjetima dobilo je, ako se sjećam 18 osoba, a kamata je utvrđena na 7,5%, na pet godina i uz valutnu klauzulu. Kamata je bila takva jer se za nižu plaćao posebni porez, kao i za višu jer je država tada željela spriječiti lihvarske kamate. Kredit je dodijeljen na kratko vrijeme jer sam njime zatvarao stare stambene kredite (usput tada sam, kao profesor, živio u stanu od 33 kvadrata, Brijunska ulica). Inače, u to vrijeme dodjeljivali su se zaposlenicima i daleko povoljniji krediti (2 - 4%, i to na tisuće kredita npr. u MORH-u, na HRT-u). Nisam bio prisutan kod donošenja odluke, ali kada mi je predloženo nisam odbio jer sam dijelio sudbinu drugih.

Kredit sam uredno vraćao. Prestao sam biti član tijela „Posmrtne”. Bio sam kratko vrijeme povjerenik za Zagreb. Iako sam to kratko vrijeme i odlučivao o milijunima nikada ništa nisam tražio za sebe. Predao sam vlast izabranoj Skupštini i gradonačelniku Milanu Bandiću. Sredinom ljeta 2000. godine počeo je niz napisa o skandalima povezenima s „Posmrtnom pripomoći”. Do tada nisam ni znao da je Financijska policija uzela cjelokupnu dokumentaciju, a da se optužbe istražuju. Optužbe su bile različite, a mene se optuživalo za uzimanje navedenog kredita. Nekad sam reagirao braneći se - na primjer održao sam konferenciju za tisak u jeku afere „Posmrtna pripomoć” u svom stanu i pokazao „raskoš” svoje imovine. Nekad sam reagirao racionalno, ne pokazujući osjećaje, i osporavao jedan po jedan navod.

Josip Kregar Sve je istraženo i nije nađen nikakav temelj za odgovornost. Nijedan zakon nije prekršen. Radi se o samostalnoj privatnoj ustanovi koja nije učinila ništa kažnjivo. Nije nastala šteta ili gubitak. Kasnije su i tijela „Posmrtne” sve to istražila i zaključila da nema ničeg spornog. Štoviše tužbe za klevetu nekih slično optuženih su uvažene i cijeli je slučaj, sudski, proglašen klevetom. Ja takve tužbe nisam ulagao jer se to protivi mom javno izrečenom stavu o slobodi medija, što sam pisao i govorio. Dakle, kada se sve smirilo od afere nije ostalo ništa.

Odluka o mom kreditu je bila potpuno javna. S njom je bila upoznata i Skupština. Usput, za to je znao i krug ljudi s kojima sam kasnije bio prijatelj ili neprijatelj pa i oni koji su tri godine kasnije pokrenuli aferu. To s jedne strane svjedoči o tome kako se u tom kontekstu, 1998./99. na to gledalo. S druge strane, sve se promijenilo kada sam pokušao nešto učiniti i to u društvu.

Možda sam trebao prešutjeti manipulaciju sa stotinama gradskih stanova i njihovim čuvarima, bespravna useljenja, stambenim kreditima gradskim uposlenicima i slično. Da doista je sporno kako sam to smio učiniti, a da se nisam bojao tereta svoje „afere”. Nisam se bojao jer takve afere nikada nije bilo. Istina bilo je afera kada se takvi krediti nisu vraćali, ali ja sam kredit uredno otplaćivao. Bilo je i afera oko privatizacije, otimanja imovine i slično, ali zašto bih se toga bojao, pa ja sam stajao na drugoj strani od toga. Moj postupak nije prouzročio nikakvu javnu štetu, niti jedna kuna bilo koje građanke ili građanina Zagreba, nije potrošena uludo, niti je završila u mom džepu.

Ja sam se ipak smatrao odgovornim i priznao da nisam trebao prihvatiti taj krediti. Ispričao sam se i prihvatio moralnu odgovornost. Obećao sam i odjednom vratio preostali iznos kredita. Toliko i za one koji kažu da sam nanio štetu. Time sam smatrao da je sve okončano.

Sve što se dogodilo s „Posmrtnom”, desilo se prije moje aktivnosti u borbi protiv korupcije. Možete smatrati da sam se želio iskupiti, ali tada sam bio jedan od rijetkih koji je govorio protiv korupcije i nemorala u politici. Sada to govore mnogi. Osnovao sam i vodio Transparency International Hrvatska. Bio sam angažiran u promicanju i obrani ljudskih prava. Predložio sam Zakon o sprječavanju konflikta interesa, obvezu iskazivanja imovinskih kartica, zabranu političarima da sjede u upravnim odborima. Prvi sam predložio i zagovarao uspostavu USKOK-a. Sudjelovao sam u pisanju zakona o dostupnosti informacija. Bio aktivan u javnom životu, održao više stotina javnih predavanja o tim pitanjima širom Hrvatske. I svaki puta kada je takve inicijative trebalo zaustaviti, dovodila se u pitanje moja vjerodostojnost? Što još da učinim?

Kažu mi da se u politici ne trebaju razjašnjavati afere. Kažu mi da je prošlo dovoljno vremena da se dokažem. Ponekad pomislim da sam radio krivo što nisam demantirao takve optužbe uvijek kada su se ponavljale i kada se iskrivljavala istina. Nisam to radio i sada mi je krivo jer se opet podgrijava stara juha za potrebe nove izborne kampanje.

Namjera je jasna. Time se želi reći da su svi isti, pokvareni i krivi. No, time se podcjenjuje razum i procjena birača. Prevarili su se. Mislili su da će lako sa mnom. Nekoliko riječi o „Posmrtnoj pripomoći”, kakva glasina i trač, poneka aluzija na to da sam profesor, dakle nepraktičan i tvrd, već zastrašen i mlak. Procijenite sami. Tko je još osim mene ovako postupio? Prisjetite se liste mojih kritičara (rado bi naveo njihova imena, ali ne bih htio ispasti zloban) i njihovog profila. Prisjetite se ovog objašnjenja jer ne sumnjam da će biti napada i dalje. No, niski udarci u politici trebaju se trpjeti s vjerom da će me ljudi moći pravedno ocijeniti.

Kulisa normativnog optimizma

U Hrvatskoj, kažu postoji problem nesuglasja između zakona i njihove provedbe.

Kaže se da izostaje implementacija. Najavljuju se novi i drukčiji zakoni koji će riješiti taj nesklad. Zakoni su dobri ali izostaje njihova primjena. Činjenica da za provedbu zakona nema instrumenata i sredstava - kažu: ni volje - postaje dio političke mitologije i folklora. Provedba zakona i efikasnost institucija prikazuju se kao objektivni, od ljudi nezavisan problem.  «To je kod nas tako» - kao da se radi o zagađenom tlu, neizbježnom prokletstvu ili  ritualu kojeg u pitanje može dovesti samo nevjernik ili neprijatelj.

Trenutkom donošenja zakona prestaje interes - a i odgovornost - političkih vrhova za njegovu sudbinu. Slegne se ramenima, jer eto zakon postoji ali se ne primjenjuje.

Ustvari, politika se ponaša kao da je dobra, otvorena vlast problem nekog drugoga. Političari vode, odlučuju, objavljuju i razmišljaju, naporno rade na sastancima, pa onda donesu zakon. Nije na njima brinuti još i o provedbi. Uostalom, zakone su možda donijeli neki drugi, a ne oni sami.

Ne smatraju da je njihova odgovornost stvarna, zapravo politička- da odgovaraju za dobiveno povjerenje i za rezultat, a bez njihove krivnje i loše namjere. Kažu - mi smo legalisti - ali to ne misle stvarno, već misle na prava koja imaju, a ne na obveze koje imaju prema poštivanju i onih za koje nisu glasali. Tako nastaje selektivna principijelnost hrvatske politike. Drveno željezo.

Institucije za djelovanje ne trebaju samo ciljeve i namjere, već i ljude, materijalna sredstva i  druge pretpostavke. Materijalna sredstva nisu samo zgrade i plaće već i ulaganja u ljude, njihovo znanje, nagrađivanje uspjeha i sankcije za nerad i neuspjeh. Reći da ne rade institucije onda zapravo znači da one nemaju sposobno vodstvo, da nemaju materijalne pretpostavke i sredstva djelovanja. Ljudi  koje radi u javnim institucijama ne nalaze se ondje slučajno, već se obrazuju, odgajaju, motiviraju i nagrađuju. Oni su profesionalci.2

Croatian National Theather

Izgradnja  institucija, dakle, ne pretpostavlja logiku pukog zakonodavnog okvira već i pametne i stručne ljude, materijalna sredstva, vrijeme i sustavan napor da ih se stvori i izgradi, odgovorne zakonodavce i dobru vlast. Građani su i birači i plaćaju poreze, njima se odgovara i radi njih institucije postoje. Dobra vlast pretpostavlja otvorenost, zakonitost, odgovornost, učinkovitost, profesionalnost ali sve to ne kao opće namjere već kao odgovornost prema građanima.

Kada se kaže da za provedbu zakona ili učinkovitost institucija nedostaje politička volja, ne radi se o mitskoj bolesti ili hendikepu političkog sustava. Radi se o sasvim vidljivom bijegu političkog vodstva u samozadovoljnu poziciju u kojoj su problemi objektivni ili nerješivi i nije njihovo mijenjati stvarnost. Sebe ne mogu i ne žele mijenjati - imaju uostalom svoje interese. Birači se nadaju boljem ili pak čudu i stalno vjeruju u nadnaravnu moć izabranih,  misle da se u njihovim zagonetnim formulacijama i ponašanju skriva neki tajni plan, a ne obična nesklonost riziku i naporu, da šute jer nešto smišljaju. Izostanak političke volje zato zapravo znači nesklonost  političkog vodstva da preuzima rizik borbe protiv teških neprijatelja - korupcije, neodgovornosti, primitivizma.

Pojam volje kao temeljni teorijski pravni pojam spada u 19. stoljeće - Gierke  ili Toennies - ili još prije u vrijeme kada se govorilo o duhu zakona. Montesquie kaže: «Snaga zakona u jednoj, uvijek preteča ruka vladara u drugoj upravljaju svime i zauzdavaju sve. Ali u narodnoj državi potreban je još jedan pokretač,  a to je vrlina…. Ali kada se zakoni u narodnoj vladavini prestanu izvršavati, budući da se to može desiti jedino zbog izopačenja [ načela vrline] republike , država je već izgubljena» 3.

Ne  radi se o volji i vrlinama već interesima. Nedostatak volje, političke volje izgradnje institucija, davanje prioriteta (a to znači novca, ljudi i sredstava) i podrške (a to znači davanje primjera i poštivanje, slaganje sa zakonima) rezultat je postojećih interesa.

U hrvatskom društvu postoje, štoviše vladaju, interesne skupine koje žele opstanak  društvene institucionalne anomije. Ne radi se samo o tankoj sebičnoj eliti, već i masama potkupljenim sitnim društvenim privilegijama i lažnom sigurnosti klijentilizma. Stara teza o prešutnom sporazumu «partitokracije i  radničke klase»4 ponovno je aktualna.

Politička klasa može vladati samo ako je organizirana (a jest u strankama, te neformalnim vezama klika)  te ako povremenim kampanjama stvaranja neprijatelja ili pak crtanja sjajnih slika budućnosti zavara glasačke većine. U toj predstavi najvažnije su kulise. No najteža od svih kulisa i  draperija političke scene je fasada i privid zakonitosti. Pravna pravila zaobilaze se neformalnim instrukcijama. Institucije su prazne od sadržaja. Njihovi ciljevi nisu jasni. Ljudi se postavljaju na položaje prema načelima poslušnosti, lojalnosti i oportunizma. Sredstva se troše bez javne kontrole i živi se na dug i za dug. Prisutni su mitovi i obrazac herojskog balkanskog kompleksa (V.Stein Erlich) kakvog je osuđivao Dinko Tomašić pred 70 godina. Problem nije nesavršena regulacija, nedostatak znanja ili iskustva već cijeli mehanizam poštivanja i izvršenja zakona, ne samo demokratska kultura i svijest ljudi već realni interesi da se vlada i mimo zakona.  U takvom poretku zakoni i institucije, standardi posuđeni iz razvijenog svijeta, nisu ni djelujući (efektivni) ni učinkoviti (efikasni)

Slobodno recite da pretjerujem. Recite: Ističem samo negativne strane.  No da li samim time pretjerujem? Postavljam dijagnozu u društvu koje se neprekidno i beskrajno čudi činjenici da zakoni postoje, ali se ne primjenjuju. Stvara se privid, i to je dijagnoza. Ne dramatiziram radi  govorničkog efekta, već radi slijepila prema očitom.

Radi ravnoteže navedimo opravdanja: rat, posljedice povijesti koja nas je zadesila, opravdavanje oskudicom, zdvajanje nad gubitkom morala i vrlina - nedostatak načela, izostajanje vodstva  (leaderhip). Kada počnemo raspravu o tumačenjima i mjeri  na terenu smo politike.

Možda tada i bolje vidimo dramatičnost scene. Ono što se Hrvatskoj dešava nije politika već njen privid, nije demokracija već njena zakonska  fasada. Na djelu je proces ceremonijalizacije političkog nadmetanja, nadmetanja bez volje da se obećanja drže, da se planovi promisle, da riječi obvezuju, da se bira između ideja, pa ni između ljudi-kandidata. Nadmeću se stranke bez profila, liste imena osoba bez svojstava, nižu se obećanja, strategije i planovi - kažu: sve prazno i bez pravog sadržaja. Kažu: javna  scena pretvara se u spektakl i igru.  U takvu igru ne smije se uključiti  zakone i institucije. Cirkus i politička farsa umjesto stvarnosti problema, ne stvaraju ljepotu mitova već strahotu nepredvidive budućnosti. U toj predstavi najvažnije su kulise. Prihvatiti zakone kao kulise, prihvatiti logiku da su zakoni dobri ali mistično izostaje implementacija, znači priznati da smo kao profesionalci statisti, a kao ljudi nemoćni likovi na sceni.

U Hrvatskoj, ne postoji problem nesuglasja između zakona i njihove provedbe, već nepostojanje dovoljne političke snage za promjene. Promjene nam se nameću izvana, bez volje da u njima vidimo hrvatski interes.

Zašto volim Zagreb

Za mene  je Zagreb najprije bio  čarolija. Moje prvo sjećanje Zagreba je jedan  vruć ljetni dan. Ljudi su se kupali u Savi na starom kupalištu, a cestom su prolazila seoska kola natovarena sijenom. Sjećam se glazbe u staroj gostioni uz Savu i osjećaja da se nalazim u predvorju velikog svijeta. U djetinjstvu udaljenosti izgledaju drukčije i činilo mi se da je Savska cesta beskrajno dugačka, a da su stara tramvajska kola, u kojima su se vrata otvarala pokretom ruke, uzbudljivija od svemirskog broda. Sjećam se oca koji je subotom poponde dolazio vlakom kući iz Zagreba i donosio čudne stvari : ananas, velike čokolade ili gumene igračke. Sjećam se djeda koji je pričao o našoj kući u Staroj Vlaškoj i gostionici “Kod Kregara” u Jurišićevoj ulici.

Gostiona "Kod Kregara"

U Zagreb sam se zapravo zaljubio kasnije. Zanio me je pogled iz moje studentske sobe na Grič i zalazak sunca iza stabala u Jurjevskoj. Otkrivao sam Zagreb ulicu po ulicu, šetao se po kiši Tuškancem u jesen i zimi odlazio na Sljeme. Otkrivao sam gospodsku profinjenost koncerata u Glazbenom zavodu i raskošno narodno veselje plesnjaka. Djelio sam grah sa gradskom sirotinjom u samoposluzi “Turist” u Masarikovoj ulici,  mučno čekao da mi se ime pojavi na oglasnoj ploči “Studentskog centra”, igrao košarku na Šalati. Zagreb me je opio svojom neodoljivom intelektulnom ozbiljnošću, otkrio sam da su  tu ljudi  pošteni i pristojni, jednostavni ali profinjeni. Veliki grad je onaj u kojem žive veliki ljudi. Zavolio sam tišinu čitaonice u staroj Sveučilišnoj biblioteci i miris knjiga antikvarijata u Ilici. Otkrivao sam jednu po jednu stvar koja zanosi studente: nervozne studentske rasprave o politici i filozofiji, bježao pred policijom, nalazio istomišljenike i potivnike, otkrivao uzore i učitelje, mučio se radeći i uspjevao. Otkrio sam da Zagreb nudi prijatelje, da bez obzira na navike i razlike u akcentu ovdje nalazim ljude slične meni u interesima, nazorima i planovima.  I ne znam kojeg trenutka, ali osjetio sam da ja bez Zagreba ne mogu.

Još nisam dovoljno star  da bi me mučila nostalgija za jednim mjestom, ali to ne vrijedi za Zagreb. Puno sam putovao i živio u drugim gradovima, ali sam se uvijek vraćao. Ni Pariz,  ni Stockholm, ni Graz ni New York nisu me uspjeli zadržati, i svaki put kada sam  se vratio znao sam sve sigurnije da je Zagreb moj dom. Što sam više svijeta vidio  više sam volio svoj grad. Zagreb mi je dao puno: prijatelje, sreću i uporište. Ne samo meni.  Vrijeme je da tu ljubav uzvratimo.