Tag Archive for 'gradonacelnik'

Zagreb zaslužuje da svi punoljetni građani prerastu bajku o princu-gradonačelniku i njegovom kraljevstvu kao jedinom mogućem

Da u bajke ne vjeruju samo djeca dokazuju i mnogi odrasli koji spremno gutaju tvrdnje da svega onoga što je posljednjih godina napravljeno u Zagrebu ne bi bilo bez angažmana aktualnog gradonačelnika. Oni jednostavno ne žele vidjeti ono što bi im inače moralo bosti oči. Primjerice, da kad Bandić kaže da je uredio dva „zelena vala” u centru, prešućuje da ondje nije promijenjena i rasvjeta, pa noću nalikuju tunelima. Ili, kada se hvali da je izgradio jeftine stanove, ne spominje koliko je trajala i, još važnije, koliko u konačnici ondje stoji četvorni metar.

Popis je dugačak i malo je toga slavnog u njemu, a najveći „biser” je da nam je Bandić na ovim izborima vratio najnižu stubu lokalne samouprave - mjesne odbore. Glasove nastoji kupiti i obećanjima da u sljedeće dvije godine neće poskupjeti komunalije, da u upravi nitko neće ostati bez posla i sličnim, tretirajući Zagrepčane kao klince koji ne znaju da sve to ne ovisi o njemu, nego o njima i o tome koliko će se u gradu privređivati, i koliko i kako će se trošiti.

Iza scenarija Bandićevog djelovanja, dakle, brzometnog ukazivanja među građanima, davanju izjava koje govore samo da zapravo ne želi išta reći i imidža radoholičara, stoji neki vrlo sposoban stateg koji točno zna na što ljudi „padaju”. Primjerice, da nekima imponira Bandićev prgavo-samouvjereni gard jer zamišljaju da upravo takav imaju uspješni ljudi. Nadalje, treba znati da postoji široki krug onih kojima egzistencija, povlastice ili samo usluge dobivene u nekim njima ključnim trenucima nalažu zahvalnost čelniku Poglavarstva, ali i da nije zanemariv broj onih koje užasavaju promjene, pa će radije trpjeti nezadovoljavajuće poznato stanje nego stati iza ičeg novog i neizvjesnog. Nije zanemariva ni skupina simpatizera HDZ-a koji će glasove dati pripadniku konkurentske partije zato što su im bliski njegovi držanje, stavovi i metode bliski.

Srećom, ima nas dosta koju smo Bandićevu bajku davno pročitali i odbacili. Sada samo trebamo biti svjesni da o nama ovisi hoće li je itko u Zagrebu morati čitati još četiri godine. Zato ćemo mi u nedjelju prvo otići na glasanje!

Krajnje je vrijeme da netko objektivno izvaže što nam je obećavano, a što stvarno napravljeno u gradu. I to u naše ime i s našim novcem, dakako

Ako nijednu drugu, aktualni gradonačelnik je tijekom svojih mandata svladao i savršeno uvježbao lekcije iz samopromocije ili, svakom jasnije - sebeljublja. Pokazao se bistrim učenikom jednih dnevnih novina koji su njegove radoholičarske početke slijedile u stopu i objavljivali iz dana u dan, svaki put barem na tri mjesta u listu. Zato su - i gradonačelnik i neki od onih koje je obilazio u trku da bi ih pokudio ili pohvalio, mogli tako brzo da se baš bez toga čelnika više ni grane ne njišu u našim parkovima.

Nije prošlo dugo da se isti gospodin uvjerio da su grad i on isto, štoviše, da bez njega grada zapravo i ne bi bilo. Postao je „zagrebačkiji” od svih Zagrepčana, „kajkao” sve u šesnaest, govorio da ide na „obed” (kao malobrojne milostive kojima je zatvorio gradsku kavanu u kojoj su s„pucama” u određene dane pile kavu), i uživao što su ubrzo i ostali mediji pisali da je upravo on napravio, odlučio, zabranio, darovao itd. ovo i ono.

Zatim je njegovom egu postalo tijesno na internetskoj stranici grada, pa je otvorio vlastitu i ondje građanima dijelio i misli i recepte, valjda kako bi im bio još bliži. A da bi svoje nemjerljive zasluge sklonio od moguće potrebe za objektivnom analizom, za skupe (naše) pare lansirao je list „Zagreb.hr”. Građani ga tobože besplatno dobivaju na pragove svojih domova kako bi mogli u miru ponavljati gradivo. Osobito ono je da imaju najboljeg, najsposobnijeg i svugdje prisutnoga gradonačelnika koji se budi i zaspiva s mislima o njihovoj dobrobiti. U ovom tobožnjem glasniku gradskih vlasti samohvalama toga tipa nadahnuti su zamalo svih članci, pa su oni slabije čitalačke koncetracije doista povjerovali da je ovaj gradonačelnik uspio što nitko nije: da im bude i mama i tata, i učitelj i prijatelj, i dušebrižnik i redar.

Prisjetimo se, ipak, da mu je oklop svemoći prvo počeo pucketati („brazde” su izrovale njegova prometna nesreća i kućica u vlasništvu sadašnjo-bivše-sadašnje supruge), da bi se do sada pretvorile u kanjone. O kojima, dakako, taj super-gradonačelnik ne želi zucnuti išta suvislo. Uostalom, kako sam kaže, on radi a ne govori (što iz njegovih usta zvuči kao da svi koji ukazuju na neke probleme samo mlate praznu slamu, a nedajbože da ju on mlati s onim što tobože radi). I dalje mirno pušta kamere da škljocaju dok on u cipelama od „ševroa” gaca po blatu „pasivnih” dijelova grada, ali smatra da ne mora polagati račune što mu je kum izgradio najskuplji javni zahod u na planetu. Raspreda o grincajgu i svom psu, ali se od njega odbijaju svi argumenti o devastaciji prirodnog rezervata zvanog Bundek, o cijeni Arene, orođačkim metodama poslovanja, svakovrsnoj samovolji i napuhavanju zasluga…

Ima toga još. Hoćemo li nakon staviti točku na taj niz?!