Tag Archive for 'h-alter'

Zagreb je najzapušteniji grad nove europe

Hrvatski gradovi sa daleko manjim BDP-om od Zagreba neusporedivo su uređeniji od njega. Zapanjujuće neznanje gradskih upravljačkih struktura i njihovo zapuštanje stoljetne zagrebačke urbane baštine urodilo je današnjim snažnim civilnim otporom. U Zagrebu je trajno prisutan koncept megalomanije, a on može nastajati samo na deficitu civilnog društva. U slučaju Zavoda za zaštitu spomenika više se ne radi o iracionalnoj birokraciji koja je karakteristična za totalitarizam, već o marionetskoj birokraciji, kaže za H-alter Saša Poljanec-Borić, znanstvena suradnica na Institutu Ivo Pilar. Saša Poljanec-Borić, znanstvena suradnica na Institutu Ivo Pilar, s nedavne je pressice Zelene akcije i građanske inicijatve Pravo na grad poručila zagrebačkoj gradskoj upravi da spakira kofere i ode – i to što prije, to bolje. Lenuccijeva potkova, unutar koje gradske vlasti planiraju izgraditi niz podzemnih garaža, po njezinu sudu je nacionalna kulturna baština i jedini europski prihvatljiv razvojni koncept na toj lokaciji je poboljšanje turističke i kulturne ponude.

Područja znanstvenog rada naše sugovornice su ekonomika turizma, sociologija razvoja i sociologija institucija, pri čemu je posebno zanimaju postindustrijska ekonomija, institucionalna regulacija i sociologija tranzicije. Devedesetih godina radila je u Ministarstvu turizma kao pomoćnica triju ministara u dva saziva Vlade.

Nedavno ste poručili trenutačnoj vlasti u Zagrebu da upropaštava kulturni kapital grada i nacije. U čemu je sve vidljivo to upropaštavanje?

Zagreb je najrazvijeniji dio Hrvatske, s BDP-om po glavi stanovnika između petnaest i sedamnaest tisuća dolara, što je znatno iznad prosjeka zemlje. Gradovi poput Poreča, Dubrovnika, pa u zadnje vrijeme i Splita u komunalnom smislu izgledaju daleko uređenije, premda je njihov BDP per capita znatno niži. Ne postoje ekonomski razlozi koji bi uvjetovali ovakvo komunalno stanje Zagreba. S druge strane, kad neka vlast započne planirati razvojni ciklus i pritom pokaže da uopće ne razumije baštinsku dimenziju problema, ona time daje do znanja da ne razumije niti njegovu suvremenu ekonomsku dimenziju. Procesi u razvjenim industriskim društvima takvi su da favoriziraju deindustrijalizaciju urbanih jezgri. To je potka procesa deindustrijalizacije koja je prisutna u svim visokorazvijenim društvima. Industrijalizacja je kod nas provedena, doduše zakašnjelo i pod totalitarnim institucionalnim uzorkom, ali danas ne vidim razlog zašto na sadašnjoj razni ekonomske ravnoteže ne bismo pratili proces deindustrijalizacije onako kako ga prate u čitavoj Europi.



U Zagreb se ipak ulaže, recimo naveliko se grade sportski objekti i podzemne garaže. To vjerojatno ipak nije tip ulaganja o kojem govorite?

Ulaganja se odvijaju u cijeloj tranzicijskoj Europi, no postavlja se pitanje – gdje se, i kako, ulaže uz potporu javnih struktura koje moraju izlaziti na izbore i opravdavati svoje razvojne programe. Smisao svake ekonomske politike jest podizanje kvalitete života poreznih obveznika. To bi tim više trebao biti smisao razvojne politike lijeve vlasti, jer bi se one trebale prepoznavati po predlaganju više socijalnih razvojnih programa od drugih. Ako se lijeva vlast iscrpljuje u tome da gradi isključivo stambene zone, bez pratećih sadržaja, i da pritom ne revitalizira kulturnu baštinu, ne znam koja vlast bi to trebala provoditi.

Zagrebačkoj vladi na čelu sa Milanom Bandićem ipak moramo kao olakotnu okolnost priznati da nije ona ta koja je započela sa megalomanskim ulaganjima i razaranjem gradske kulturne baštine.

Složila bih se s vama kad ne bih imala u vidu elemente ekonomske ravnoteže. Jedna je stvar ako politiku javnog sektora zasnivate na razini ekonomske ravnoteže od 5 000 dolara per capita, a druga je ako ona iznosi 17 000 dolara. Mogu razumjeti da neka vlast u određenom trenutku mora deregulirati ulaganja da bi pokrenula proizvodni ciklus; zanima nas sada kada deregulacja mora prerasti u ekonomsku politiku razvojnog karaktera. Ne mogu razumjeti ni jednu javnu vlast, bez obzira koje je političke provenijencije, koja predlaže deregulaciju upravljanja prostorom na sadašnjoj razini tržišnog uspona.



Dobar dio arhitektnoske struke, kao i Zavod za zaštitu spomenika, smatra da u projektima poput ovih u Zagrebu nema ništa spornog.

To je marionetski institucionalni postupak i znak je duboke socijalne anomije. Riječ je o korištenju pečata pojednih institucija za ovjeravanje nečega što nema veze sa autentičnim administrativnim ovlastima tih institucija. U tom slučaju više se ne radi o iracionalnoj birokraciji koja je karakteristična za totalitarizam, već o marionetskoj birokraciji.

Koji su uzroci takvog ponašanja institucija?

Uzrok je u kumulativnom efektu naslijeđenog iracionalnog kompleksa u administriranju, i u dugoročnoj nesposobnosti, koja se može pripisati svim hrvatskim vladama, da racionalno organizira administraciju.

Koji bi grad u Hrvatskoj mogao biti antipod Zagrebu u pitanju urbanog razvoja?

Varaždin. Pretpostavljam da je uzrok njegova dobrog razvoja u dugogodišnjoj kumulirajućoj sinergiji između privatnog sektora, prosvijećenih javnih vlasti i tržišne konjukture.

A u susjednim zemljama? Postoji li u okolici neki veći grad koji bi Zagrebu po pristupu razvoju mogao poslužiti kao uzor?

Za primjer možemo uzeti Ljubljanu ili Graz. Otkada je počela gospodariti svojim javnim sektorom, pa tako i državnim i gradskim proračunom, Ljubljana je vrlo jasno krenula prema revitalizaciji svih dimenzija svojeg urbanog identiteta, koji uključuje i baštinski element. Za razliku od nje, Zagreb je najzapušteniji glavni grad nove Europe. Ne možete naći sličan primjer zapuštenosti kad je u pitanju urbana baština jednog grada, bez obzira na to što Zagreb raspolaže najautentičnijim urbanim sklopom, od 13. do 20 stoljeća. Zapanjujuće neznanje gradskih upravljačkih struktura i njihovo dugotrajno zapuštanje stoljetne zagrebačke urbane baštine urodilo je današnjim snažnim civilnim otporom.

Kako komentirate ideju zagrebačkih gradskih vlasti da od Sljemena naprave svjetski centar vrhunskog sportskog skijanja?

Svaki takav projekt možda bi bio dobrodošao, ali u stanju u kojem se Zagreb nalazi apsolutno je smiješan. Ne vidim da se u Zagrebu mogu postizati svjetski dometi prije no što se urede građanski odnosi. U Zagrebu je trajno prisutan koncept megalomanije, a on može nastajati samo na deficitu civilnog duštva.

Smatrate da u Zagrebu i dalje postoji deficit civilnog društva?

Svakako da postoji. Ako peticiju protiv gradnje komercijalnog kompleksa na Cvjetnom trgu potpiše 54 000 ljudi, a ta činjenica naiđe na šutnju gradskih vlasti, radi se o ignoriranju civilnog duštva. Kod nas se smatra važnim što misli Vesna Škare Ožbolt, osoba čija stranka broji petnaest članova, ali nitko od političara ne smatra pozvanim oglasiti se na izraženo mišljenje tako velikog broja građana, što je bio građanski čin bez presedana. Gradonačelnik u Zagrebu dobija izbore sa 103 000 glasova, u čijem prikupljanju ima izuzetnu institucionalnu podršku, a pritom ignorira aktiviste nevladinih udruga koje se protive gradnji na Cvjetnom trgu dobijajći pritom podršku ogromnog broja građana.

Strankama je zajedničko da su sklone devastaciji prostora dok su na vlasti, a u opozciji se rado ubacuju u redove prosvjednika protiv takvih postpaka. Recimo, HNS u Zagrebu prosvjduje protiv Cvjetnog trga, ali u Jelsi na Hvaru kreira politiku apartmanizacije hvarskih uvala. Kao da stranke prema problemu devastacije nemaju nikakav načelan stav?

Političke stranke nisu u stanju javno afirmirati razumljive razvojne koncepte. Posve mi je irelevantno tko je na vlasti u Jelsi na Hvaru; ali vlast koja u uvjetima sadašnjeg tržišnog rasta potiče urbanizaciju Jelse kakva mijenja naseljski kapacitet toga mjesta sa 2000 na 20 000, jednostavno je neproduktivna. U toj se vlasti nitko ne pita otkuda će doći radna snaga i tko će pokriti infrastrukturne troškove. Naseljski kapacitet od 20 000 ljudi na teritoriju Jelse podrazumjeva izgradnju kanalizacije, spalionice smeća, odgovarajuća ulaganja u školstvo, medicinske usluge, pa naposljetku i garažne usluge. Potom će nam svima biti čudno ukoliko se branitelji u Slavoniji budu dizali bombama jer, primjerice, u Nijemcima nemaju osnovne komunalne usluge. A neće ih imati zato što će država biti pritisuta da pod krinkom servisiranja turizma i velikog platnobilančnog doprinosa te privredne grane, da u Jelsi servisira 20 000 infrastruktrnih mjesta, za koje nema apsolutno nikakve razvojne potrebe.

Svojevrsni oblik devastacije provodi i IDS, koji u Istri preko svake mjere forsira gradnju golf-terena.

Nije mi namjera braniti IDS, ali Istra je regija koja nosi 53 posto turističkog prometa u Hrvatskoj, a platna bilanca naše države ovisi o diskrecionoj turističkoj potrošnji. Nisam nužno zagovarateljica golf-terena, ali razumijem da hotelska industrija mora imati takav tip ponude kao market-driver. Ne postoji niti jedna hotelska industrija na svijetu koja može operativno poslovati dulje od 3-4 mjeseca, ako u svojoj blizini nema tu vrstu market-drivera.

Zar ne mislite da golf-tereni, ukoliko ih je izgrađeno toliko da ugoržavaju ekološku osnovu, na kraju ugrožavaju i samu hotelsku idustriju?

To svakako jest problem, ali zato postoji državna regulacija, da razluči gdje je problem zagađenja i vitalnosti poslovanja neke industrije, koja sa 103 000 ležajeva predstavlja temelj stabilnosti platne bilance zemlje. Razvojna pitanja su važna kako bismo ustanovili hoćemo li monokulturnu platnu bilancu, ili nešto drugo. Da se vratimo na primjer Jelse: njezin razvoj, kako se sada planira, monokulturizirat će cijeli otok Hvar. U tom slučaju postojat će potreba za sedam golf-terena umjesto, možda, za jednim. Takvim pitanjima koja se odnose na razvojne koncepte nitko se kod nas ne bavi, osim što se nas nekoliko znanstvenika oko njih uzrujavamo.

Smatrate li da u postsocijalistčkom tranzicijskom procesu neizbježno moraju isplivati likovi poput Željka Keruma ili Zdravka Mamića? Za razliku od pojedinih ekonomista, vi inzistirate na tome da se početkom devedesetih nužno moralo ići u privatizaciju društvenog vlasništva.

Privatizacija je oblik reforme koji je bio prisutan u svim državama postberlinske Europe, i u nju se moralo ići. Ona je kod nas bila bitno uvjetovana institucionalnim deficitom koji smo naslijedili. Moje mišljenje razlikuje se od mišljenja ostalih analitičara po tome što smatram da je rat bio izuzetno važna intervenirajuća varijabla. No ipak, nema opravdanja za to da se u nastavku ekonomskih politika ne reguliraju deficiti provedene privatizacije. Recimo, Hrvatski fond za privatizaciju trebalo je regulirati daleko prije 2007. godine.

Kako tumačite to što je danas u Hrvatskoj jači pokret za zaštitu prostora od devastacije, nego pokret za zaštitu radnih i socijalnih prava radnika?

Uzrok je u tome što su većina državljana Hrvatske vlasnici nekretnina. Osim toga, postali smo tranzicijski educiran narod, jer prošli smo kroz prvi val privatizacije koji se odnosio na proizvodni komples, a sada prolazimo kroz drugi val koji regulira naš građanski status u prostoru. Znajući za to, građani definiraju i artikuliraju svoje pozicije. Radi se, dakle, o prosvijećenom i zrelom procesu, premda ga političke elite još nisu prepoznale. Nema nikakvih razlika između stavova koje ja artikuliram u Zarebu, od onih koje kolege artikuliraju u Jelsi. Isto tako, nema vidljive razlike između mene kao stanovnice glavnog grada i mojih kolega koji žive u Jelsi; među nama ne postoje ni društvene ni kulturalne razlike. U Hrvatskoj, unutar naše generacije, razlika selo-grad više ne postoji.

Kakav bi mogao biti dalji razvoj toga pokreta? Čini se da bi mu dobro došlo jače povezivanje, koordnacija, razmjena informacija?

Mislim da će i dalje okrupnjavati, i da će se uskoro preliti na prostor Slavonije. Neće se iskazivati jedino u Sjevernoj Hrvatskoj, zaslugom dobrog djelovanja tamošnje javne uprave.

Kako to da regije poput Like, Slavonije, pa i Dalmacije, još uvijek nemaju jasno izraženu razvojnu politiku?

Točno je da ju nemaju, a uzrok nepostojanja razvojnih politika sastoji se u tome što nama samima nije jasna europska pozicija Hrvatske. U uvjetima europskih integracija, koje i u razvojnom pogledu mijenjaju europski kontinent, nije moguće artikulirati nacionalnu razvojnu politiku, ako ona nije jasna u svojem europskom kontekstu. Nekim je elitama možda još i jasna razvojna politika primorske Hrvatske, ali posve je nejasna razvojna politika njezinog kontinentalnog dijela. Taj deficit razvojnih opcija prelama se na Zagrebu. To što neki poduzetnici u obalnom dijelu Hrvatske i u Zagrebu pokušavaju provesti, treba staviti pod kontrolu.

Čiju?

Ja otvoreno zagovaram državnu intervenciju u pogledu upravljanja prostorom u obalnom dijelu Hrvatske i u Zagrebu.

p.s. ovaj intervju originalno je objavljen na stranicama H-altera još 2007 godine

Bandićeva era je konačno uvenula

Josip Kregar, kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, u razgovoru za H-alter: Puno putujem, i slažem se s time da Zagreb nije ni bijeli, ni moderan, ni europski grad, ni grad kulture, znanosti ili pak proizvodnje i industrije. Zagreb je prvenstveno administrativno središte, loše upravljano i održavano. Za svakoga tko sumnja, predlažem da posjeti Tallin, Budimpeštu, Prag, Rigu, Krakow, Bratislavu, istočni dio Berlina, pa čak i Podgoricu.

Godine 2000. bili ste Vladin povjerenik za Zagreb, a nakon vas nastupila je Bandićeva era upravljanja gradom. Koliko se Zagreb promijenio od tada do danas?

Promjena je velika i tri stvari je jasno određuju. Tri su politički važne razlike. Prvo je masovan osjećaj nemoći i bijesa prema politici. Kratka su razdoblja u kojima vlada polet i osjećaj optimizma u novijoj hrvatskoj povijesti, i strašna je šteta kada se ne iskoriste. Sada mi je žao što sam se tada povukao, a da nisam iskoristio taj trenutak za dublje promjene. Osim ispraznosti velikih najava - metro, građevinski polet, sportsko poduzetništvo - malo što je kvalitetno promijenilo opću atmosferu grada. Drugo, a suprotno navedenom, na osjećaj nemoći strašno djeluje pojava nesigurnosti i nasilja, organiziranog kriminala i njegove stvarne političke i ekonomske moći. Razlika između poduzetništva i kriminala postala je porozna, a estradizacija tog problema dopunski odbija ljude od društvenog angažmana. Sve sfere moći - i državna, financijska, medijska, te formalna i ilegalna - počele su se interesno stapati s gradskim vrhom. To su veze neraskidivih interesa koje razaraju društveno, moralno i političko tkivo. Velika je razlika i u ekonomskoj situaciji. Grad je kroz Holding ostvario perpetum debere - neprestano zaduživanje koje prelazi svaku razumnu granicu i završava kao obveza za generacije nasljednika. Bandićeva era imala je razne faze pupanja, cvjetanja, a sada i uvenuća. I kao što to biva, na trulom se razvijaju svakakvi paraziti.

Za gradskog povjerenika tada ste bili imenovani od koalicijske vlade kojoj je na čelu bio Račanov SDP; zanimljivo je da danas nastupate dijametralno protiv SDP-a, odnosno da vam je izborna šansa u okupljanju glasova svih nezadovoljnika načinom upravljanja koji provodi Milan Bandić?

Nikako ne pristajem na tu tezu. Ja nisam protiv SDP-a, već vlasti u gradu, a u gradu - teško je to reći - nije na vlasti SDP. Većina Bandićevih glasača su glasači HDZ-a, a samo dijelom SDP-a (i to samo onda i dotle dok nema alternative). Pa i njegov formalni protivnik doživljen je od javnosti kao pokriće za stvarnu podršku HDZ-a dosadašnjem vladaru Zagreba. Nisam ja kriv što birači SDP-a podržavaju moju kandidaturu i što ih odbija činjenica da im listu i kandidate predstavlja Milan Bandić i Sve sfere moći - i državna, financijska, medijska, te formalna i ilegalna - počele su se interesno stapati s gradskim vrhom njegovo urbano pleme. Da budem jasan: nisam protiv političkih programa i stranaka općenito, već baš protiv toga što programi i ciljevi, obećanja i najave politika, ne igraju nikakvu ulogu, i samo su isprazna obećanja. A protiv sam stranaka koje trguju podrškom kao da je roba, koje vlast shvaćaju kao plijen i u tome brišu eventualne razlike koje postoje između njih.

Kako komentirate komešanja koja su nastala u SDP-u nakon istraživanja javnog mnijenja čiji rezultati pokazuju da ih ozbiljlno ugrožavate? Tvrdi se da na čelu SDP-ove liste za Grad neće biti Bandić nego Igor Rađenović.

O Igoru Rađenoviću imam dobro mišljenje. On ne spada u neprijatelje, već u suparnike. No čekam, za komentar, krajnji rasplet te situacije.

U Načelima za Zagreb koja ste objavili na Vašem Webu na prvom mjestu navodite potrebu stvaranja nove industrije, utemeljene na znanju i novim tehnologijama. Što bi gradska uprava trebala napraviti kako bi omogućila da takva industrija u iduće četiri godine bude utemeljena?

Prije svega treba razmotriti financijske prioritete. Skupi parking radi ulaganja u skupe garaže, umjesto izgradnje parkinga na jeftinijem obodu grada, primjer je kako se rasipa i troši. Ceremonije i egomanija, neukost i simpatije prema profitu stvaraju jedan izvjestan sindrom, filozofiju grada koja je razvojno konzervativna. Palanačka vizija grada kao zbira kafića i terasa prepreka je ulaganjima u proizvodnju i tehnologije. Međutim, pored promjene perspektive trebaju i mjere. One se sastoje u privlačenju kompanija koje nose tehnologiju.

U Načelima ističete važnost otvorenosti gradske uprave. Biste li kao gradonačelnik objavili podatke o svim javnim natječajima koji su Zagrebu provedeni u zadnjih osam godina, i zatražili istragu ako bi se pokazalo da je u njima bilo elemenata kaznenih djela?

Otvorena vlast je širi koncept. Podrazumijeva ne samo otkrivanje afera već i donošenje odluka uz aktivno konzultiranje građana i civilnog društva. Podrazumijeva i decentralizaciju mehanizama politike. Otvorena vlast je prevencija korupcije. Kao što svjetlo ubija bacile, tako i otvorenost ubija rizik podmitljivosti. Otvorena vlast pretpostavka je svake demokratske kontrole i slobodnog odlučivanja. Kada se odluke donose iza zatvorenih vrata i u poluglasnom šapatu dogovora, tada nema ni demokracije, ni otvorenosti, ni odgovornosti.

Josip Kregar sa sugrađanima No važno je i ovo: Grad je visoko centraliziran i nema institucija, osim stranaka, koje reprezentiraju njihove interese. Mjesna samouprava je slaba, zapravo nikakva: bez sredstava i odgovornosti, bez slobode i poduzetnosti. Skupština je pak skrojene kao Ja nisam protiv SDP-a već protiv vlasti u gradu, a u gradu - teško je to reći - nije na vlasti SDP skup predstavnika stranaka, zastupnika određenih u ponašanju stranačkom stegom i lojalnošću vođi. Takav izborni model vodi kržljanju odgovornosti i pasivnosti građana. Umjesto toga treba naći pravu mjeru teritorijalne lokalne reprezentacije kao što su bile općine, i ustrojiti predstavnička tijela prema načelima neposrednog izbora pojedinačnog zastupnika, a ne lista.

Ovo sada samo zvuči revolucionarno, ali parola Sva vlast građanima rezultat je iskustva stranačkih zatvorenih lokalnih političkih lidera.

Otvorenost, dakle, znači odgovornost. Povijest slobode je povijest ograničavanja vlasti takvih lidera.

Insistirate na stručnosti, poštenju i savjesnosti obnašatelja javnih dužnosti. Kao sredstvo za ostvarivanje tih načela predlažete potpisivanje izjave o poštenom i savjesnom obavljanju javne dužnosti. Kakve bi bile sankcije za nepoštene i nesavjesne službenike, tko bi ih nadzirao, kako bi se garantirala savjesnost i poštenje toga nadziratelja?

Izloženost javnoj osudi. Tamo i piše, svatko tko prekrši etičko pravilo odgovara političkom odgovornošću. Politička odgovornost je odgovornost za rezultat, odgovornost za gubitak povjerenja - ne utvrđivanje krivnje - a tko nema podršku i povjerenje građana, vjerodostojnost, ne može obavljati funkciju. Što to konkretno znači, pitat će laik u pravu. To znači odgovornost u rasponu od kaznene ili disciplinske odgovornosti do ostavke, ili sve to odjednom. Odgovornost za rezultat je teška, ne ispričavaju je namjere, ne opravdavaju motivi ili slabosti.

I nemojte misliti da je takva odgovornost nemoguća. Do sada, ona se temeljila na osobnoj lojalnosti prema nositelju vlasti. Kada bi šef posumnjao u podređene ili suradnike, oni su bili smijenjeni. Pa samo zamislite - a to je načelo demokracije - da je smjenjivost isti takav gubitak povjerenja prema biračima, narodu.

Smatrate li da bi gradske vlasti trebale provesti reviziju odluka o projektima poput Hoto-centra na Cvjetnome trgu?

Sadašnja vlast nije bila uprava. Uprava planira i drži se planova i propisa, ovdje su se planovi mijenjali i propisi donosili prema interesima investitora. To nije pravedno i nije pravno korektno. Treba iskoristiti sva sredstva da se smanje najavljene štete po urbani identitet grada, da se javna imovina stavi u funkciju privatnog profita i da sve to plate građani. Revizija odluka ne znači poništenje, već stogu pravnu i stvarnu kontrolu, i to kontrolu pred javnošću. To je test.

Gradske su vlasti sredinom 2008. godine najavile prodaju gradskih stanova njihovim korisnicima (između ostalih: zaslužnim pjevačima, sportašima, novinarima i političarima, kako je to izrazio Slobodan Ljubičić) i ulaganje dobivenih sredstava u gradnju socijalnih stanova za siromašne. Što mislite o praksi da se zaslužnim estradnjacima i ostalima omogućava kupovina stana pod povoljnim uvjetima?

Neka grad pomaže kulturu i sport, i nije sramota da se u tim aktivnostima dobro zaradi, pa onda se i može kupiti stan po tržišnoj cijeni. No to ne vrijedi za siromašne. Siromašni ljudi su zapravo isključeni iz društva, njima nije rješenje pokloniti stan, već dati besplatan smještaj u gradskim stanovima, pomoći da žive od rada i da se osjećaju ponosni i priznati. Tome služe socijalni gradski stanovi, ne za otkup koji je privilegija za zaslužne pjevače, sportaše, novinare i političare. U takvim poklonim nije bilo pravila i načela, već nagrada za poslušnost i lojalnost, bliskost vlasti.

Kako ocjenjujete učinke zagrebačkog modela stanogradnje?

Gradonačelnik je taj model oglasio prioritetom uz izgradnju sjeverne obilaznice, lakih željeznica, i Zagreb na Savi, najavio ulaganje od milijardu i 425 milijuna kuna i završetak 2008. godine. Međutim, trebat će više. Zgrade izgledaju lijepo i monumentalno, poput položene Mamutice, okružene su zelenilom (ne parkom, već grmljem), u daljini se vidi grad, no one su urbanistički, ekonomski i socijalni promašaj. Gradonačelnik je izjavio da je to jedinstveni i nigdje postojeći model koji će riješiti probleme siromašnim. Bojim se da nije razmišljao o tome da se ne gradi geto. U ekonomskom smislu, ulagati odjednom tolika sredstva za stanove, a ne za razvoj i poslove, znači da će se ponoviti priča s obnovom - stanova ima, posla nema. Trebalo je više razmišljati o ravnoteži i decentralizaciji.

Kako komentirate to što Zagreb u zadnjih četvrt stoljeća nije proširio svoju pješačku zonu ni za metar? Kako razriješiti prometni kaos koji je u gradu sve veći? Koje mjesto u tom razrješavanju ima ekološka opcija poput biciklizma?

Tri dobra pitanja. Da nema nove pješačke zone, a da je postojeća pretvorena u veliki kafić, posljedica je logike po kojoj grad postoji kao skup građevinskih čestica, a ne ljudi. Pješaci su stvorili svijet, a ne automobili. Nema rješenja prometnog kaosa bez izgradnje garaža na rubovima centra i sustava u kojem je parkirna karta ujedno karta javnog prijevoza. Zagreb ima više garaža u centru od bilo kojeg drugog grada, i to garaža koje nikad nisu popunjene (pogledajte informativne stupove), te novi kapaciteti ne trebaju, ali treba red. Postojeće biciklističke staze su skučene radi velikog parkinga po pločnicima i ideje da za bicikliste treba samo malo mjesta uz rub. Gradonačelnik češće treba biciklom na posao. Evo za primjer, sutra ako ne pada kiša, idem biciklom na posao.

Kakva bi trebala biti uloga organizacija civilnog društva, poput vrlo aktivne inicijative Pravo na grad i Zelene akcije u planiranju razvoja grada?

Te i druge udruge važni su potencijalni partneri gradskoj upravi i skupštini. One se ne legitimiraju izbornim rezultatom već uvjerljivošću ideja koje zastupaju. Napisao sam dosta tekstova braneći ideju civilnog društva, isprobao sam djelovanje takvih udruga u stvarnom životu i stekao duboko uvjerenje da organizacija života u gradu ne zavisi od ureda poglavarstva već o živom tkivu autonomnih udruga, pokreta i interesa građana u mjesnoj samoupravi. Civilno društvo je pojam koji referira na postojanje sfere dobrovoljnih organizacija i udruga, na neformalnu mrežu organiziranih pojedinaca angažiranih u javnim poslovima. Od klasične države, civilno društvo se razlikuje time što se u načelu temelji na dobrovoljnosti, a od privatnih aktivnosti razlikuje ga to što se na tržištu stvari i ideja interesi ne formuliraju prema privatnim interesima već prema javnom dobru interesu zajednice. Civilno društvo uključuje sve vrste dobrovoljnih udruga: socijalne pokrete, crkve, sindikate, profesionalna udruženja, lokalne zajednice, humanitarne zajednice, interesne grupe. U sferu civilnog društva spadat će sveučilišta, ali i komunalne ustanove, društva prijatelja, kao i asocijacije zadruga i gospodarska udruženja. Ideja o civilnom društvu ishodište ima u povećanom nezadovoljstvu logikom etatizma, politikom totalitarizma, te krajnim nezadovoljstvom efektima planiranja društva. U povijesnom pregledu, simultano su nastajale institucije, kompanije i korporacije, slobodno tržište (kapitala, radne snage i robe) s jedne, te birokratske države koje su potiskivale spontanitet civilnog društva. Lokalne i građanske institucije stisnute su između porasle birokratizacije rastuće države i monopolističkih sektora ekonomije zasnovane na grabljenju profita. Gradom se može vladati samostalno, neodgovorno i megalomanski, što pokazuje strašne rezultate, ali se gradom može upravljati i u skladu s djelovanjima pokrenutih građana koji brane svoje i opće interese.

IMG_9359 IMG_9422 IMG_9467 IMG_9390 IMG_9415 IMG_9399 IMG_9614 IMG_9620 IMG_9368 IMG_9592 II

Kakav tip građanskih udruga bi trebao imati pravo na gradske prostore i na koji bi se reguliralo to pravo? Smatrate li da je djelatnost udruga poput Bad Blue Boys od javnoga interesa i da one imaju pravo na gradske prostore i druge oblike javne pomoći?

Ne treba robovati predrasudama o destrukciji mladih, njihovom neznanju i izgubljenosti. Međutim, sasvim je jasno da se spontane pokrete i udruge mladih željelo pretvoriti u produženu ruku vlasti, da ih se želi kupiti davanjem prostora i ispraznim govorima o njihovoj misiji. Ne vjerujem da se mlade ljude tako može kupovati. Vjerujem pak da ih treba smatrati izvornim izrazom i onih potreba koji su nusproizvod društva. Danas se mlade želi pacificirati tako da ih se usmjeri na zabavu, sport, površni zaborav i neodgovornost. Želi ih se uljuljati u pomisao da je svijet pozornica i stadion, a javnost magična kutija reality showa. No mladi, ako i jesu povodljivi, nisu blesavi. Osjećaju da nešto ne valja, osjećaju da se prostori ne dodjeljuju za programe, već za poslušnost. Ne zaboravite da u Zagrebu djeluje tisuće udruga tehničkih znanosti i vještina, zaštite okoliša i ljubitelja životinja, studenata i entuzijasta različitih pokreta - planinari, gljivari, čuvari baštine. Registar takvih udruga postoji u gradu, no ne i program s jasnim kriterijima financiranja aktivnosti za opće dobro.

Bi li Grad trebao ulagati javna sredstva u sportske komercijalne projekte poput NK Dinama, ili bi ih trebao prepustiti na brigu njihovim vlasnicima i poduzetnicima?

Javno dobro ne smije služiti profitu pojedinca. Zahtjev tisuća navijača jest da se raščiste vlasnički odnosi - provede privatizacija u kojoj sudjeluje i grad, a ne da se,  kao sada, pod egidom brige za nacionalnu čast i sport, skrivaju grubi interesi kupnje i prodaje igrača. Komercijalni investitori moraju naći interes u završetku stadiona u Maksimiru, jer ova situacija koja traje godinama i još se pogoršava, gradu je samo trošak.

Kad bi Bandićevo gradsko poglavarstvo organiziralo najavljeni referendum s alternativom: odvajanje 260 milijuna eura za dovršetak postojećeg nogometnog stadiona u Maksimiru, ili gradnja posve novoga na Kajzerici - kako biste se opredijelili?

Referendum je pitanje koje zahtijeva odgovor da ili ne, što nije način komuniciranja s javnošću. Ideja referenduma je ideja manipulacije osjećajima, a ne ozbiljno pitanje. Maksimirski stadion je baština i simbol, a ja imam još i dopunsku skepsu prema investicijama u sportske objekte za koje se ne pita cijena i ne utvrđuje prioritet. Da za Maksimir, ne za muljanje s osjećajima građana i navijača, ne za interese investitora i građevinskog lobija.

Slažete li se sa mišljenjem sociologinje Saše Poljanec Borić da je Zagreb najzapušteniji glavni grad nove Evrope?

Puno putujem, i slažem se s time da Zagreb nije ni bijeli, ni moderan, ni europski grad, ni grad kulture, znanosti ili pak proizvodnje i industrije. Zagreb je prvenstveno administrativno središte, loše upravljano i održavano. Za svakoga tko sumnja, predlažem da vidi Tallin, Budimpeštu, Prag, Rigu, Krakow, Bratislavu, istočni dio Berlina danas, pa čak i Podgoricu.

Što ćete prvo napraviti ukoliko postanete gradonačelnik?

Tražiti odgovornost za rad, dati prednost stručnosti pred stranačkim podrijetlom, zaustaviti megalomansko trošenje na račun građana koji to plaćaju. Prekinuti sa primanjem klijenata. E, da, ići ću biciklom na posao.

(ovaj intervju je objavljen na portalu h-alter.org)