Decentralizacija i bolje uređenju upravljanja gradom je prioritet. Decentralizacija zato jer je Zagreb velik i raznolik i što se centralizacijom to prikriva. Centralizacijom a umjesto projekata poboljšanja života sve se koncentrira na megalomanske projekte u korist društvene elite i zarade investitora (urbanistički kapitalizam). Decentralizacija ograničava moć birokracije i samovoljnog odlučivanja.
Najprije načelno. Centralizacija i decentralizacija ovise u okolnostima. Ondje gdje treba nadzor nad ljudima i korištenju sredstava, gdje treba jednoznačnost u ciljevima i usklađenost djelovanja, gdje ima malo stručnog znanja – tamo centralizacija pomaže. Decentralizacija pomaže kod prilagodbe okolnostima i promjenama, tamo gdje treba fleksibilnost i inovacija. U političkom odlučivanju centralizacija vodi autoritarnom a decentralizacija demokratskom upravljanju.
Konkretnije centralizacija u Zagrebu i u tehničkom i u političkom smislu bila je promašaj. Usklađenost djelovanja postizala se koncentracijom vlasti na par osoba i kroz stranačko djelovanje. Jednoznačnost se pretvorila u jednoumlje i nekritičko podržavanje sumnjivih projekata i postupaka. Centralizacija nije donijela stručnost već suprotno neodgovornost, improvizaciju i selekciju prema negativnim kriterijima lojalnosti, poznanstva i pipadnosti istoj kliki.
U Hrvatskoj postoji više simultanih problema. Teritorijalni ustroj Hrvatske, preciznije: političko-teritorijalna podjela, ne odgovara zahtjevima racionalnog vođenja države. Broj jedinica je prevelik a njihova distribucija ne odgovara jasnim i logičnim načelima, već je rezultat arbitrarnog tumačenja zakona i neodgovarajućih podloga za odluku. Naslijeđeni problem koji se želi ispraviti reformom lokalne samouprave bio je problem veličine lokalnih jedinica, te s tim u svezi, i problem regionalnog srednjeg sloja. Istovremeno nije ostvareno načelo o približavanju odlučivanja građanima, a u upravnom smislu približavanje korisnicima. Sudjelovanje u upravljanju je usmjereno su prema djelovanju kroz političke stranke, što za posljedicu ima koncentraciju vlasti u općinama i gradovima na usku skupinu lokalnih čelnika, bilo da je njihovo djelovanje bilo formalno usmjereno na načelničku ili gradonačelničku funkciju, poseban odnos prema centrima političke vlasti ili ekonomskih centara moći. Glavne točke političkog utjecaja takvom personalizacijom prenosile su se izvan institucija.
U Zagrebu je situacija još gora jer se radi o velikom gradu i složenoj situaciji – koristim tu frazu da podcrtam da je decentralizacija dio rješenja. Zagreb i njegov razvoj trebaju neposredno sudjelovanje građana u odlučivanju i odgovarajuće političko predstavništvo prevladavanje “filozofije vladanja” (bolje: filozofije vladara i podanika) u lokalnoj samoupravi. Treba viši oblik autonomije u određenju ustrojstva institucija u lokalnim jedinicama mjesne samouprave. Ponajprije, uniformnost odnosa i struktura nije više prednost kakva je bila u stvaranju modernih nacionalnih država, već prije nedostatak.
Konkretno – Zagreb je prevelik da bi se jednostavno centralizirao. Treba pojačati prava mjesne samouprave, oživjeti izbore napuštanjem stranačkih lista i uvođenje izbora „u malim izbornim jedinicama” (pojedinačni izbori). Treba dati financijsku i stvarno autonomiju mjesnoj samoupravi a zadržati funkcije planiranja, financijske i pravne kontrole te pojačati ulogu civilnog sektora u upravljanju. Podržati participaciju u odlučivanju i otvoriti upravu građanima. Bez tajni.
Pogledajte knjigu u kojoj sam autor: Otvorena vlast.
