U Hrvatskoj, kažu postoji problem nesuglasja između zakona i njihove provedbe.
Kaže se da izostaje implementacija. Najavljuju se novi i drukčiji zakoni koji će riješiti taj nesklad. Zakoni su dobri ali izostaje njihova primjena. Činjenica da za provedbu zakona nema instrumenata i sredstava - kažu: ni volje - postaje dio političke mitologije i folklora. Provedba zakona i efikasnost institucija prikazuju se kao objektivni, od ljudi nezavisan problem. «To je kod nas tako» - kao da se radi o zagađenom tlu, neizbježnom prokletstvu ili ritualu kojeg u pitanje može dovesti samo nevjernik ili neprijatelj.
Trenutkom donošenja zakona prestaje interes - a i odgovornost - političkih vrhova za njegovu sudbinu. Slegne se ramenima, jer eto zakon postoji ali se ne primjenjuje.
Ustvari, politika se ponaša kao da je dobra, otvorena vlast problem nekog drugoga. Političari vode, odlučuju, objavljuju i razmišljaju, naporno rade na sastancima, pa onda donesu zakon. Nije na njima brinuti još i o provedbi. Uostalom, zakone su možda donijeli neki drugi, a ne oni sami.
Ne smatraju da je njihova odgovornost stvarna, zapravo politička- da odgovaraju za dobiveno povjerenje i za rezultat, a bez njihove krivnje i loše namjere. Kažu - mi smo legalisti - ali to ne misle stvarno, već misle na prava koja imaju, a ne na obveze koje imaju prema poštivanju i onih za koje nisu glasali. Tako nastaje selektivna principijelnost hrvatske politike. Drveno željezo.
Institucije za djelovanje ne trebaju samo ciljeve i namjere, već i ljude, materijalna sredstva i druge pretpostavke. Materijalna sredstva nisu samo zgrade i plaće već i ulaganja u ljude, njihovo znanje, nagrađivanje uspjeha i sankcije za nerad i neuspjeh. Reći da ne rade institucije onda zapravo znači da one nemaju sposobno vodstvo, da nemaju materijalne pretpostavke i sredstva djelovanja. Ljudi koje radi u javnim institucijama ne nalaze se ondje slučajno, već se obrazuju, odgajaju, motiviraju i nagrađuju. Oni su profesionalci.2
Izgradnja institucija, dakle, ne pretpostavlja logiku pukog zakonodavnog okvira već i pametne i stručne ljude, materijalna sredstva, vrijeme i sustavan napor da ih se stvori i izgradi, odgovorne zakonodavce i dobru vlast. Građani su i birači i plaćaju poreze, njima se odgovara i radi njih institucije postoje. Dobra vlast pretpostavlja otvorenost, zakonitost, odgovornost, učinkovitost, profesionalnost ali sve to ne kao opće namjere već kao odgovornost prema građanima.
Kada se kaže da za provedbu zakona ili učinkovitost institucija nedostaje politička volja, ne radi se o mitskoj bolesti ili hendikepu političkog sustava. Radi se o sasvim vidljivom bijegu političkog vodstva u samozadovoljnu poziciju u kojoj su problemi objektivni ili nerješivi i nije njihovo mijenjati stvarnost. Sebe ne mogu i ne žele mijenjati - imaju uostalom svoje interese. Birači se nadaju boljem ili pak čudu i stalno vjeruju u nadnaravnu moć izabranih, misle da se u njihovim zagonetnim formulacijama i ponašanju skriva neki tajni plan, a ne obična nesklonost riziku i naporu, da šute jer nešto smišljaju. Izostanak političke volje zato zapravo znači nesklonost političkog vodstva da preuzima rizik borbe protiv teških neprijatelja - korupcije, neodgovornosti, primitivizma.
Pojam volje kao temeljni teorijski pravni pojam spada u 19. stoljeće - Gierke ili Toennies - ili još prije u vrijeme kada se govorilo o duhu zakona. Montesquie kaže: «Snaga zakona u jednoj, uvijek preteča ruka vladara u drugoj upravljaju svime i zauzdavaju sve. Ali u narodnoj državi potreban je još jedan pokretač, a to je vrlina…. Ali kada se zakoni u narodnoj vladavini prestanu izvršavati, budući da se to može desiti jedino zbog izopačenja [ načela vrline] republike , država je već izgubljena» 3.
Ne radi se o volji i vrlinama već interesima. Nedostatak volje, političke volje izgradnje institucija, davanje prioriteta (a to znači novca, ljudi i sredstava) i podrške (a to znači davanje primjera i poštivanje, slaganje sa zakonima) rezultat je postojećih interesa.
U hrvatskom društvu postoje, štoviše vladaju, interesne skupine koje žele opstanak društvene institucionalne anomije. Ne radi se samo o tankoj sebičnoj eliti, već i masama potkupljenim sitnim društvenim privilegijama i lažnom sigurnosti klijentilizma. Stara teza o prešutnom sporazumu «partitokracije i radničke klase»4 ponovno je aktualna.
Politička klasa može vladati samo ako je organizirana (a jest u strankama, te neformalnim vezama klika) te ako povremenim kampanjama stvaranja neprijatelja ili pak crtanja sjajnih slika budućnosti zavara glasačke većine. U toj predstavi najvažnije su kulise. No najteža od svih kulisa i draperija političke scene je fasada i privid zakonitosti. Pravna pravila zaobilaze se neformalnim instrukcijama. Institucije su prazne od sadržaja. Njihovi ciljevi nisu jasni. Ljudi se postavljaju na položaje prema načelima poslušnosti, lojalnosti i oportunizma. Sredstva se troše bez javne kontrole i živi se na dug i za dug. Prisutni su mitovi i obrazac herojskog balkanskog kompleksa (V.Stein Erlich) kakvog je osuđivao Dinko Tomašić pred 70 godina. Problem nije nesavršena regulacija, nedostatak znanja ili iskustva već cijeli mehanizam poštivanja i izvršenja zakona, ne samo demokratska kultura i svijest ljudi već realni interesi da se vlada i mimo zakona. U takvom poretku zakoni i institucije, standardi posuđeni iz razvijenog svijeta, nisu ni djelujući (efektivni) ni učinkoviti (efikasni)
Slobodno recite da pretjerujem. Recite: Ističem samo negativne strane. No da li samim time pretjerujem? Postavljam dijagnozu u društvu koje se neprekidno i beskrajno čudi činjenici da zakoni postoje, ali se ne primjenjuju. Stvara se privid, i to je dijagnoza. Ne dramatiziram radi govorničkog efekta, već radi slijepila prema očitom.
Radi ravnoteže navedimo opravdanja: rat, posljedice povijesti koja nas je zadesila, opravdavanje oskudicom, zdvajanje nad gubitkom morala i vrlina - nedostatak načela, izostajanje vodstva (leaderhip). Kada počnemo raspravu o tumačenjima i mjeri na terenu smo politike.
Možda tada i bolje vidimo dramatičnost scene. Ono što se Hrvatskoj dešava nije politika već njen privid, nije demokracija već njena zakonska fasada. Na djelu je proces ceremonijalizacije političkog nadmetanja, nadmetanja bez volje da se obećanja drže, da se planovi promisle, da riječi obvezuju, da se bira između ideja, pa ni između ljudi-kandidata. Nadmeću se stranke bez profila, liste imena osoba bez svojstava, nižu se obećanja, strategije i planovi - kažu: sve prazno i bez pravog sadržaja. Kažu: javna scena pretvara se u spektakl i igru. U takvu igru ne smije se uključiti zakone i institucije. Cirkus i politička farsa umjesto stvarnosti problema, ne stvaraju ljepotu mitova već strahotu nepredvidive budućnosti. U toj predstavi najvažnije su kulise. Prihvatiti zakone kao kulise, prihvatiti logiku da su zakoni dobri ali mistično izostaje implementacija, znači priznati da smo kao profesionalci statisti, a kao ljudi nemoćni likovi na sceni.
U Hrvatskoj, ne postoji problem nesuglasja između zakona i njihove provedbe, već nepostojanje dovoljne političke snage za promjene. Promjene nam se nameću izvana, bez volje da u njima vidimo hrvatski interes.
