Hrvatski gradovi sa daleko manjim BDP-om od Zagreba neusporedivo su uređeniji od njega. Zapanjujuće neznanje gradskih upravljačkih struktura i njihovo zapuštanje stoljetne zagrebačke urbane baštine urodilo je današnjim snažnim civilnim otporom. U Zagrebu je trajno prisutan koncept megalomanije, a on može nastajati samo na deficitu civilnog društva. U slučaju Zavoda za zaštitu spomenika više se ne radi o iracionalnoj birokraciji koja je karakteristična za totalitarizam, već o marionetskoj birokraciji, kaže za H-alter Saša Poljanec-Borić, znanstvena suradnica na Institutu Ivo Pilar. Saša Poljanec-Borić, znanstvena suradnica na Institutu Ivo Pilar, s nedavne je pressice Zelene akcije i građanske inicijatve Pravo na grad poručila zagrebačkoj gradskoj upravi da spakira kofere i ode – i to što prije, to bolje. Lenuccijeva potkova, unutar koje gradske vlasti planiraju izgraditi niz podzemnih garaža, po njezinu sudu je nacionalna kulturna baština i jedini europski prihvatljiv razvojni koncept na toj lokaciji je poboljšanje turističke i kulturne ponude.
Područja znanstvenog rada naše sugovornice su ekonomika turizma, sociologija razvoja i sociologija institucija, pri čemu je posebno zanimaju postindustrijska ekonomija, institucionalna regulacija i sociologija tranzicije. Devedesetih godina radila je u Ministarstvu turizma kao pomoćnica triju ministara u dva saziva Vlade.
Nedavno ste poručili trenutačnoj vlasti u Zagrebu da upropaštava kulturni kapital grada i nacije. U čemu je sve vidljivo to upropaštavanje?
Zagreb je najrazvijeniji dio Hrvatske, s BDP-om po glavi stanovnika između petnaest i sedamnaest tisuća dolara, što je znatno iznad prosjeka zemlje. Gradovi poput Poreča, Dubrovnika, pa u zadnje vrijeme i Splita u komunalnom smislu izgledaju daleko uređenije, premda je njihov BDP per capita znatno niži. Ne postoje ekonomski razlozi koji bi uvjetovali ovakvo komunalno stanje Zagreba. S druge strane, kad neka vlast započne planirati razvojni ciklus i pritom pokaže da uopće ne razumije baštinsku dimenziju problema, ona time daje do znanja da ne razumije niti njegovu suvremenu ekonomsku dimenziju. Procesi u razvjenim industriskim društvima takvi su da favoriziraju deindustrijalizaciju urbanih jezgri. To je potka procesa deindustrijalizacije koja je prisutna u svim visokorazvijenim društvima. Industrijalizacja je kod nas provedena, doduše zakašnjelo i pod totalitarnim institucionalnim uzorkom, ali danas ne vidim razlog zašto na sadašnjoj razni ekonomske ravnoteže ne bismo pratili proces deindustrijalizacije onako kako ga prate u čitavoj Europi.
U Zagreb se ipak ulaže, recimo naveliko se grade sportski objekti i podzemne garaže. To vjerojatno ipak nije tip ulaganja o kojem govorite?
Ulaganja se odvijaju u cijeloj tranzicijskoj Europi, no postavlja se pitanje – gdje se, i kako, ulaže uz potporu javnih struktura koje moraju izlaziti na izbore i opravdavati svoje razvojne programe. Smisao svake ekonomske politike jest podizanje kvalitete života poreznih obveznika. To bi tim više trebao biti smisao razvojne politike lijeve vlasti, jer bi se one trebale prepoznavati po predlaganju više socijalnih razvojnih programa od drugih. Ako se lijeva vlast iscrpljuje u tome da gradi isključivo stambene zone, bez pratećih sadržaja, i da pritom ne revitalizira kulturnu baštinu, ne znam koja vlast bi to trebala provoditi.
Zagrebačkoj vladi na čelu sa Milanom Bandićem ipak moramo kao olakotnu okolnost priznati da nije ona ta koja je započela sa megalomanskim ulaganjima i razaranjem gradske kulturne baštine.
Složila bih se s vama kad ne bih imala u vidu elemente ekonomske ravnoteže. Jedna je stvar ako politiku javnog sektora zasnivate na razini ekonomske ravnoteže od 5 000 dolara per capita, a druga je ako ona iznosi 17 000 dolara. Mogu razumjeti da neka vlast u određenom trenutku mora deregulirati ulaganja da bi pokrenula proizvodni ciklus; zanima nas sada kada deregulacja mora prerasti u ekonomsku politiku razvojnog karaktera. Ne mogu razumjeti ni jednu javnu vlast, bez obzira koje je političke provenijencije, koja predlaže deregulaciju upravljanja prostorom na sadašnjoj razini tržišnog uspona.
Dobar dio arhitektnoske struke, kao i Zavod za zaštitu spomenika, smatra da u projektima poput ovih u Zagrebu nema ništa spornog.
To je marionetski institucionalni postupak i znak je duboke socijalne anomije. Riječ je o korištenju pečata pojednih institucija za ovjeravanje nečega što nema veze sa autentičnim administrativnim ovlastima tih institucija. U tom slučaju više se ne radi o iracionalnoj birokraciji koja je karakteristična za totalitarizam, već o marionetskoj birokraciji.
Koji su uzroci takvog ponašanja institucija?
Uzrok je u kumulativnom efektu naslijeđenog iracionalnog kompleksa u administriranju, i u dugoročnoj nesposobnosti, koja se može pripisati svim hrvatskim vladama, da racionalno organizira administraciju.
Koji bi grad u Hrvatskoj mogao biti antipod Zagrebu u pitanju urbanog razvoja?
Varaždin. Pretpostavljam da je uzrok njegova dobrog razvoja u dugogodišnjoj kumulirajućoj sinergiji između privatnog sektora, prosvijećenih javnih vlasti i tržišne konjukture.
A u susjednim zemljama? Postoji li u okolici neki veći grad koji bi Zagrebu po pristupu razvoju mogao poslužiti kao uzor?
Za primjer možemo uzeti Ljubljanu ili Graz. Otkada je počela gospodariti svojim javnim sektorom, pa tako i državnim i gradskim proračunom, Ljubljana je vrlo jasno krenula prema revitalizaciji svih dimenzija svojeg urbanog identiteta, koji uključuje i baštinski element. Za razliku od nje, Zagreb je najzapušteniji glavni grad nove Europe. Ne možete naći sličan primjer zapuštenosti kad je u pitanju urbana baština jednog grada, bez obzira na to što Zagreb raspolaže najautentičnijim urbanim sklopom, od 13. do 20 stoljeća. Zapanjujuće neznanje gradskih upravljačkih struktura i njihovo dugotrajno zapuštanje stoljetne zagrebačke urbane baštine urodilo je današnjim snažnim civilnim otporom.
Kako komentirate ideju zagrebačkih gradskih vlasti da od Sljemena naprave svjetski centar vrhunskog sportskog skijanja?
Svaki takav projekt možda bi bio dobrodošao, ali u stanju u kojem se Zagreb nalazi apsolutno je smiješan. Ne vidim da se u Zagrebu mogu postizati svjetski dometi prije no što se urede građanski odnosi. U Zagrebu je trajno prisutan koncept megalomanije, a on može nastajati samo na deficitu civilnog duštva.
Smatrate da u Zagrebu i dalje postoji deficit civilnog društva?
Svakako da postoji. Ako peticiju protiv gradnje komercijalnog kompleksa na Cvjetnom trgu potpiše 54 000 ljudi, a ta činjenica naiđe na šutnju gradskih vlasti, radi se o ignoriranju civilnog duštva. Kod nas se smatra važnim što misli Vesna Škare Ožbolt, osoba čija stranka broji petnaest članova, ali nitko od političara ne smatra pozvanim oglasiti se na izraženo mišljenje tako velikog broja građana, što je bio građanski čin bez presedana. Gradonačelnik u Zagrebu dobija izbore sa 103 000 glasova, u čijem prikupljanju ima izuzetnu institucionalnu podršku, a pritom ignorira aktiviste nevladinih udruga koje se protive gradnji na Cvjetnom trgu dobijajći pritom podršku ogromnog broja građana.
Strankama je zajedničko da su sklone devastaciji prostora dok su na vlasti, a u opozciji se rado ubacuju u redove prosvjednika protiv takvih postpaka. Recimo, HNS u Zagrebu prosvjduje protiv Cvjetnog trga, ali u Jelsi na Hvaru kreira politiku apartmanizacije hvarskih uvala. Kao da stranke prema problemu devastacije nemaju nikakav načelan stav?
Političke stranke nisu u stanju javno afirmirati razumljive razvojne koncepte. Posve mi je irelevantno tko je na vlasti u Jelsi na Hvaru; ali vlast koja u uvjetima sadašnjeg tržišnog rasta potiče urbanizaciju Jelse kakva mijenja naseljski kapacitet toga mjesta sa 2000 na 20 000, jednostavno je neproduktivna. U toj se vlasti nitko ne pita otkuda će doći radna snaga i tko će pokriti infrastrukturne troškove. Naseljski kapacitet od 20 000 ljudi na teritoriju Jelse podrazumjeva izgradnju kanalizacije, spalionice smeća, odgovarajuća ulaganja u školstvo, medicinske usluge, pa naposljetku i garažne usluge. Potom će nam svima biti čudno ukoliko se branitelji u Slavoniji budu dizali bombama jer, primjerice, u Nijemcima nemaju osnovne komunalne usluge. A neće ih imati zato što će država biti pritisuta da pod krinkom servisiranja turizma i velikog platnobilančnog doprinosa te privredne grane, da u Jelsi servisira 20 000 infrastruktrnih mjesta, za koje nema apsolutno nikakve razvojne potrebe.
Svojevrsni oblik devastacije provodi i IDS, koji u Istri preko svake mjere forsira gradnju golf-terena.
Nije mi namjera braniti IDS, ali Istra je regija koja nosi 53 posto turističkog prometa u Hrvatskoj, a platna bilanca naše države ovisi o diskrecionoj turističkoj potrošnji. Nisam nužno zagovarateljica golf-terena, ali razumijem da hotelska industrija mora imati takav tip ponude kao market-driver. Ne postoji niti jedna hotelska industrija na svijetu koja može operativno poslovati dulje od 3-4 mjeseca, ako u svojoj blizini nema tu vrstu market-drivera.
Zar ne mislite da golf-tereni, ukoliko ih je izgrađeno toliko da ugoržavaju ekološku osnovu, na kraju ugrožavaju i samu hotelsku idustriju?
To svakako jest problem, ali zato postoji državna regulacija, da razluči gdje je problem zagađenja i vitalnosti poslovanja neke industrije, koja sa 103 000 ležajeva predstavlja temelj stabilnosti platne bilance zemlje. Razvojna pitanja su važna kako bismo ustanovili hoćemo li monokulturnu platnu bilancu, ili nešto drugo. Da se vratimo na primjer Jelse: njezin razvoj, kako se sada planira, monokulturizirat će cijeli otok Hvar. U tom slučaju postojat će potreba za sedam golf-terena umjesto, možda, za jednim. Takvim pitanjima koja se odnose na razvojne koncepte nitko se kod nas ne bavi, osim što se nas nekoliko znanstvenika oko njih uzrujavamo.
Smatrate li da u postsocijalistčkom tranzicijskom procesu neizbježno moraju isplivati likovi poput Željka Keruma ili Zdravka Mamića? Za razliku od pojedinih ekonomista, vi inzistirate na tome da se početkom devedesetih nužno moralo ići u privatizaciju društvenog vlasništva.
Privatizacija je oblik reforme koji je bio prisutan u svim državama postberlinske Europe, i u nju se moralo ići. Ona je kod nas bila bitno uvjetovana institucionalnim deficitom koji smo naslijedili. Moje mišljenje razlikuje se od mišljenja ostalih analitičara po tome što smatram da je rat bio izuzetno važna intervenirajuća varijabla. No ipak, nema opravdanja za to da se u nastavku ekonomskih politika ne reguliraju deficiti provedene privatizacije. Recimo, Hrvatski fond za privatizaciju trebalo je regulirati daleko prije 2007. godine.
Kako tumačite to što je danas u Hrvatskoj jači pokret za zaštitu prostora od devastacije, nego pokret za zaštitu radnih i socijalnih prava radnika?
Uzrok je u tome što su većina državljana Hrvatske vlasnici nekretnina. Osim toga, postali smo tranzicijski educiran narod, jer prošli smo kroz prvi val privatizacije koji se odnosio na proizvodni komples, a sada prolazimo kroz drugi val koji regulira naš građanski status u prostoru. Znajući za to, građani definiraju i artikuliraju svoje pozicije. Radi se, dakle, o prosvijećenom i zrelom procesu, premda ga političke elite još nisu prepoznale. Nema nikakvih razlika između stavova koje ja artikuliram u Zarebu, od onih koje kolege artikuliraju u Jelsi. Isto tako, nema vidljive razlike između mene kao stanovnice glavnog grada i mojih kolega koji žive u Jelsi; među nama ne postoje ni društvene ni kulturalne razlike. U Hrvatskoj, unutar naše generacije, razlika selo-grad više ne postoji.
Kakav bi mogao biti dalji razvoj toga pokreta? Čini se da bi mu dobro došlo jače povezivanje, koordnacija, razmjena informacija?
Mislim da će i dalje okrupnjavati, i da će se uskoro preliti na prostor Slavonije. Neće se iskazivati jedino u Sjevernoj Hrvatskoj, zaslugom dobrog djelovanja tamošnje javne uprave.
Kako to da regije poput Like, Slavonije, pa i Dalmacije, još uvijek nemaju jasno izraženu razvojnu politiku?
Točno je da ju nemaju, a uzrok nepostojanja razvojnih politika sastoji se u tome što nama samima nije jasna europska pozicija Hrvatske. U uvjetima europskih integracija, koje i u razvojnom pogledu mijenjaju europski kontinent, nije moguće artikulirati nacionalnu razvojnu politiku, ako ona nije jasna u svojem europskom kontekstu. Nekim je elitama možda još i jasna razvojna politika primorske Hrvatske, ali posve je nejasna razvojna politika njezinog kontinentalnog dijela. Taj deficit razvojnih opcija prelama se na Zagrebu. To što neki poduzetnici u obalnom dijelu Hrvatske i u Zagrebu pokušavaju provesti, treba staviti pod kontrolu.
Čiju?
Ja otvoreno zagovaram državnu intervenciju u pogledu upravljanja prostorom u obalnom dijelu Hrvatske i u Zagrebu.
p.s. ovaj intervju originalno je objavljen na stranicama H-altera još 2007 godine
