Na Zrinjevcu nakon jutarnje toalete – za koju je zadužena vrlo efikasna ženska jedinica čistačica, te nekoliko muškaraca u odorama koji tjeraju pedale tricikala s kantama za smeće, ne smije ostati ni papirić. Zato vjerujem da je to jedino mjesto u gradu (a neki tvrde da griješim i da je još urednija ulica u kojoj stanuje gradonačenik), na kojem priča o našem bijelom gradu još zvuči vjerodostojno.
O bijelom se Zagrebu sve rjeđe pjeva, a i šetaču koji samo ponekad pogleda na asfalt zacijelo se čini da su šmrkovi poljevača ulica zarobljeni negdje u mraku zaborava. Nekada smo, vraćajući se noću kući, morali preskakivati cijevi nabrekle od vode i hodati na vrhovima prstuju da nam lokve ne unište cipele, a posljednjih se godina lako može dogoditi da nekoliko dana zaredom zagazimo u isto smeće.
Otkako imam psa (i iz kuće ne izlazim bez hrpe vrećica kako bi spriječila da njegova higijena ne postane gradska nehigijena), mapu mrlja sumljivog podrijetla, slijepljenih otpadaka i sličnih instalacija na pločnicima u mom kvartu mogu narisati i u snu. U želji da prljavštinu izbacim i iz snova i iz centra grada, jednog sam dana poslala mail nadležnoj gradskoj službi. Požalila sam se ne samo zbog prljavih pločničkih slikarija u ulicama istočno od Zrinjevca, nego i opasnih krhotina oko kontejnera za staklo. I baš kada sam pomislila da će moja građanska savjesnost doživjeti tipično balkanski tretman – dakle, ostati bez odgovora, obaviještena sam da je «uvidom na terenu ustanovljeno primjerno odžavanje čistoće» u spomenutim ulicama i oko kontejnera.
Jesam li zadovoljna? Da, ali samo s time da u nekoj službi netko zna pisati mail i misli da mu je dužnost odgovoriti na pitanje građanina, a jednako nezadovoljna stoga što na zagrebačkim pločnicima i dalje cvatu tisuće prljavih cvjetova. No sve ovo pišem najviše stoga što vjerujem da kada bismo opravdano prigovarali onima koje plaćamo da brinu o našem gradu, možda bi ti napokon shvatili da mi ne služimo njima, nego obratno.
